Bosna i Hercegovina u 21.stolječu
Sarajevo, 28. junija 2006
Na povabilo Islamske zajednice u BiH, Udruženja Ilmije, je imel bivši predsednik republike Slovenije Milan Kučan predavanje v Gazi Husrev-begovI medresI v Sarajevu, v katerem je predstavil svoj pogled na prihodnost BiH v 21. stoletju. Govor objavljamo v celoti v bosanskem prevodu.
GOVOR MILANA KUČANA
Zahvaljujem organizatoru na pozivu. Svesan sam delikatnosti zadatka kojeg sam preuzeo kao i opasnosti, da budu moja razmišljanja pojednostavljena i jednostrana. Naime takva opasnost proizlazi iz same komplikovanosti problema kao i nedovoljne informiranosti o politički okolnostima unutar BiH. Moj je pogled čoveka izvana, pa vas molim, da to uvažite.
Državnopolitička sudbina države, odnosi na Zapadnom Balkanu i odnos prema evropskoj integraciji, tri su ključne odrednice položaja bosanskohercegovačkog društva i njegove države u 21. stoljeću. Na njih ću usmjeriti svoju pažnju u uvodu za naša večerašnja razmišljanja.
UČLANJIVANJE BIH U EU
Svakako budućnost BiH vidim unutar Evropske Unije i o tome namjeravam nešto više govoriti kasnije. Sada ću se osvrnuti na samo sljedeće:
1. Ne dijelim mišljenje onih koji kažu da BiH treba jednostavno »utopiti« u EU, kao da bi učlanjenje barem prikrilo, ako već ne i otklonilo sve suprotnosti i kontraverze unutar BiH, u njenom neposrednom susjedstvu i širem međunarodnom okruženju. To je velika i opasna iluzija. Tačno je, bosanskohercegovačko pitanje je centralno pitanje stabilnosti Balkana i jedno od glavnih pitanja stabilnosti Evrope, a upravo ta činjenica zahtijeva da se ključni problemi i temeljne dileme BiH ne prikrivaju, već riješe prije njenog učlanjenja u EU, kako bi unutar Unije bila sposobna definirati i ostvariti svoje interese i preuzimati obaveze i odgovornosti, te kako svojim problemima ne bi dodatno opterećivala evropsku integraciju, koja za svoju sigurnu budućnost mora riješiti nekoliko većih problema. Realna perspektiva učlanjenja u EU motivirala bi na veći angažman kako bosanskohercegovačko društvo, tako i samu EU, pa i širu međunarodnu zajednicu, čime će ti problemi biti lakše rješivi.
2. BiH već sada, barem posredno, dijeli sudbinu EU. Dio je Evrope i proces evropske integracije se ne može zaustaviti na njenim granicama. Otvoreno je samo pitanje vremena i tempa uključivanja, posebno ako u dogledno vrijeme dođe do sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Za EU je BiH dragocjeno iskustvo zbog svoje multikulturnosti i interkulturnosti te stoga što su u BiH na provjeri načela kojima je privrežena EU i njena sposobnost upravljanja konfliktima.
DRŽAVNOPOLITIČKA SUDBINA BIH
Odmah da kažem kako sam u toku priprema za današnji razgovor sa interesom i olakšanjem ali i sa nekoliko dilema pročitao izvještaj Upravnog odbora za implementaciju mira, koji je zasjedao u Sarajevu 22. i 23. juna 2006. Stavovi političkih direktora, posebno oni o interesu svih da BiH preuzme punu odgovornost za sebe i oni o većem angažovanju EU, kako bi se ubrzala i olakšala integracija BiH u EU, potvrđuju u cjelini moja razmišljanja i očekivanja. Posebno što to ne isključuje dalje angažovanje faktora, koji će stvarati pozitivno okruženje za prijem BiH u EU i otklanjati složene prepreke, koje i sam vidim, na tom putu, to jest OUN-a, OSCE-a, Vijeća Evrope, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, NATO-a, Partnerstva za mir i drugih.
Sada se očito težište političkog i ekonomskog angažmana konačno prenosi iz dugotrajne implementacije mira na ubrzavanje evroatlantskog integriranja BiH. A da bi članstvo BiH u EU postalo realnost, mora, ipak, biti ispunjeno nekoliko bitnih uvjeta, osim onih koje zahtijeva EU od svake nove članice. S ovim mislim, prije svega, na slijedeće:
1. Mora biti osiguran opstanak BiH kao suverene države unutar postojećih granica i time onemogućene špekulacije u pogledu njene budućnosti. To je veoma važno zbog stabilnosti države i potrebe jačanja integracijskog načina mišljenja unutar njene sve tri etničke zajednice, kao i zbog ustavnopravnih, organizacijskih, političkih, ekonomskih i drugih mehanizama reintegracije države. Eliminiranje dilema u pogledu budućnosti države, koje nisu izmišljene, već, nažalost, realne, važno je i zbog toga, kako ne bi svaka (moguća) promjena na Balkanu ugrozila stabilnost i opstanak BiH (naprimjer, osamostaljenje Crne Gore, najavljeni referendum u Republici Srpskoj ili moguća promjena statusa Kosova). Činjenica je, da posebno unutar srpske i hrvatske etničke zajednice živi i uvjerenje da je BiH samo privremena i provizorna državnopolitička tvorevina, neka vrsta rezervne domovine i Sarajevo privremena prijestonica, te dugoročno svoju budućnost povezuju sa Zagrebom i Hrvatskom odnosno sa Srbijom i Beogradom. U ponašanju Srbije i Hrvatske vide i garanciju za svoju sigurnost, te etnički, kulturni i religijski indentitet. Problem je utoliko teži, jer takvo razmišljanje nije bez realne podloge u povijesnom iskustvu, pa i iz posljednjeg rata protiv BiH, i nekim aktivnostima centralnih vlasti dvije susjedne države.
Gdje vidim izlaz? Najuvjerljivija garancija za opstanak BiH u postojećim prilikama jeste u međunarodnoj garanciji, koju bi s posebnim aktom, s definiranim obavezama, preuzela EU, možda i OUN, čiji bi supotpisnici bili također Zagreb i Beograd. Potonje mi se čini posebno važnim, jer bi se s takvom međunarodnopravno obavezujućom izjavom obje države trajno odrekle bilo kakvih teritorijalnih aspiracija prema BiH i ideja o njenoj podjeli. Za potrebu za takvom izjavom, nažalost, postoje argumenti u nedavnoj prošlosti. Osnovano je očekivati da bi se uz takve garancije, sve tri etničke zajednice otvorile jedna prema drugoj i počele međusobno uspješno sarađivati, jer bi svoju sudbinu dosljedno povezale sa sudbinom zajedničke države BiH. Usmjerile bi energiju na njeno što efikasnije funkcioniranje u interesu svih njenih građana i na ispunjavanje uvjeta koji bi državi omogućili uključivanje u evropsku integraciju i budućnost u njoj. Pa time bezbednost, mir, razvoj i bolji život.
Tačno je da ulogu međunarodnog garanta teritorijalnog integriteta BiH ima Dejtonski mirovni sporazum. To su ponovo potvrdili i politički direktori upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, i istakli da neće tolerirati nikakve pokušaje ugrožavanja ovog sporazuma. Moje uvjerenje je da su za opstanak BiH potrebno šire, a naročito evropske garancije, jer je BiH, prije svega, evropski problem. Time bi Evropa pokazala da sa svojim institucijama, posebno sa EU i OSCE, zna sama upravljati konfliktima na svojoj teritoriji i da ne želi s njima opterećivati međunarodnu zajednicu, koja ima dovoljno drugih problema.
2. Drugi uvjet je dosledno poštivanje činjenice da BiH čine tri etničke zajednice, Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Dozvolite, da ovdje citiram reći mog prijatelja, pokojnog predsednika Alije Izetbegovića : »U BiH nikome, ni jednom narodu ne smije biti tesno.« Odnosi između tri zajednice moraju se temeljiti na potpunoj ravnopravnosti u upravljanju državom i odgovornosti za nju. Činjenica o tri konstitutivne etničke zajednice se mora izraziti u načelima organizacije države, sastavu njenih organa, u načelima i mehanizmima odlučivanja, kadrovskoj politici i drugim pitanjima povezanim sa uspješnim djelovanjem države. Pritom će jedna od ključnih teškoća, kako to govore iskustva bivše Jugoslavije pa i iz funkcionisanja EU, biti određivanje odnosa između načela ravnopravnosti i načela funkcionalnosti u upravljanju državom. Zasjecanje u načelo ravnopravnosti izaziva konflikte i dezintegraciju, a neuvažavanje načela funkcionalnosti anulira sam smisao opstanka zajedničke države. Ipak, jedno načelo ne isključuje drugo, već pretpostavlja odgovornost za očuvanje i razvoj kako vlastitog identiteta, tako i za razvoj zajedničke države.
Pritom sam svjestan još dvije velike poteškoće. Prvo, razmišljanje o državnopravnoj formi tako organizirane države. Treba li ona biti konstituirana kao klasična federacija. Na to razmišljanje navodi i postojeća kantonalna struktura države, koja je, nažalost, posljedica surovog etničkog čišćenja i uspostavljanja etnički čistih dijelova državne teritorije. Zato je nerealno razmišljati o povratku na prilike kakve su bile u bivšoj Jugoslaviji ili čak bivšoj Austro-Ugarskoj. Vjerovatno je racionalno polazište - razmišljanje o federalnoj strukturi. Ipak, odnosi i iskustvo iz dosadašnjih priprema teksta ustava, zahtijevaju da forma ne pretpostavlja sadržaje i da se prilagodi tako da državnopravna konstrukcija države sadrži elemente federalne organiziranosti, a u suštini bude rješenje sui generis. Moraju se uvažavati sve historijske i sadašnje specifičnosti ove države, uključujući razloge za nastanak distrikta Brčko. Posebno se mora afirmisati visoki stepen promocije ljudskih prava, također kolektivnih, koja će zaštititi etničku, kulturnu i religijsku različitost građana, te osigurati njihovu ravnopravnost i na lokalnim nivoima i unutar svih konstitutivnih dijelova države. Svjestan sam zahtjevnosti tog zadatka, ali to nije razlog za odlaganje rada na pripremi ustava BiH, već naprotiv argument za to da ga bh. političari stave u vrh prioriteta. Druga poteškoća se tiče odnosa prema Dejtonskom sporazumu, kojeg bi se dosljedno provođenje ravnopravnosti tri etničke zajednice nesumnjivo dotaklo. Dejtonski sporazum shvatam kao posljedicu veoma napornog rada i zahtjevnih odluka vrijednih svakog poštovanja, jer je prekinut rat, omogućena implementaciju mira i garantovan opstanak BiH. Ukoliko bi BiH uz pomoć i podršku međunarodne zajednice, nakon više od deset godina važenja Dejtonskog sporazuma, došla do boljih i funkcionalnijih rješenja, otpala bi ozbiljna dilema o izmjeni tako važnog međunarodnog dokumenta. Na to upozoravaju i politički direktori Upravnog odbora za implementaciju mira.
3. Treći uvjet je garantiranje kulturnog identiteta etničkih zajednica. Potonje, pored ostalog, zahtijeva i izoštravanje laičkog karaktera države i savremeno provođenje načela odvajanja crkve od države kakvo važi u savremenoj građanskoj državi. Ne radi se o isključivanju crkvi odnosno verskih zajednica iz javnog života, već o njihovom odvajanju od državnih institucija i njihovog djelovanja. To je zahtjevan zadatak, ne samo zbog toga što nije moguće razdvojiti čovjeka na njegov etnički i religiozni dio, s jedne strane, i svjetovni - laički, s druge, već i zbog toga što su u tragediji koja je zadesila građane BiH, ulogu zaštitnika i čuvara čak i fizičke egzistencije ljudi često preuzimale upravo njihove crkve odnosno verske zajednice. To govori o velikom uticaju i, također, o velikoj odgovornosti vjerskih vođa. Uvjeren sam da bi sa međusobnim dijalogom predstavnika sve tri crkve odnosno verske zajednice mogle veoma značajno doprinijeti tome da se etničke zajednice otvore za saradnju i da pogled od traženja krivice kod drugih, okrenu ka sebi i brizi za zajedničku budućnost.
Jednako važnim mi se čini i afirmacija političkih stranaka kao onih konstitutivnih činilaca parlamentarne demokratije, koji nastupaju u korist čitave države i svih građana, i nemaju samo usko nacionalne ili čak religijske atribute, kao što se u znatnoj mjeri mogu naći u većini sadašnjih političkih stranaka u BiH.Takve, savremene laičke stranke, zasnovane na subjektivitetu građana kao slobodne ličnost mogle bi, na osnovu srodnosti svojih političkih programa, čiji važni elementi su briga za očuvanje identiteta sopstvene etničke zajednice i odgovornost za etničku ravnopravnost, lakše prevazilaziti ograničenost u svoje vlastito etničko okruženje i zaključivati, umjesto sadašnjeg partnerstva u skupštini BiH koja su protivna logici parlamentarnog odlučivanja, efikasne koalicije za rukovođenje državom u korist svih njenih konstitutivnih dijelova i svih njenih građana. Pre sveta postizanje konsenzusa o državnosti BiH i njenom političkom i socialnom razvoju. Slobodno izražavanje etničke pripadnosti i iskazivanje vjerskog uvjerenja, te nesmetano djelovanje crkvi – odnosno verskih zajednica - i njihovu ravnopravnost na čitavoj teritoriji države mora garantirati ustavno uređenje svojim osnovnim načelima, sa ljudskim pravima i sa garancijama i mehanizmima za njihovo ostvarivanje. Prema tome, zalažem se za budućnost BiH kao građanske države. Zbog svog višenacionalnog, multikulturnog i multireligijskog sastava, BiH nema druge dobre alternative. Kao savremena građanska država, ona mora graditi unutarnje odnose na poštivanju ljudskih prava, individualnih i kolektivnih, i na ravnopravnosti, bez davanja bilo kakve prednost bilo kojoj etničkoj zajednici ili religiji. Jesenji izbori i priprema za njih moraju uvažavati tu potrebu, inače će prenos odgovornosti na organe BiH, te približavanje BiH evropskoj integraciji ostati iluzija. U traženju rješenja, možda, korisna pomoć mogla bi biti nedavno objavljena Deklaracija evropskih muslimana.
4. Četvrti uvjet je vremensko ograničavanje upravljanja međunarodne zajenice i određivanje postepenog ukidanja njenih nadležnosti, te njihov prenos na organe države BiH. Sa nedavnim zaključkom političkih direktora, to se već desilo. Ta odluka je nadasve važna. Dugo, po mojoj ocjeni, predugo zadržavanje BiH u položaju koji je u suštini dominion međunarodne zajednice sa njoj odgovornim guvernerom, ima i negativne posljedice. Naravno, nije moguće previdjeti veliku pozitivnu ulogu, koju je imalo i još uvijek ima međunarodno upravljanje državom, ali jednako nije moguće previdjeti činjenicu da to nije značajnije jačalo odgovornost samih Bošnjaka, Srba i Hrvata za upravljanje zajedničkom državom i za njenu tješnju i efikasniju reintegraciju. Nerijetko je ona bila i izgovor za prebacivanje i izbjegavanje odgovornosti. Tako se došlo do situacije, malo karikirane, da je međunarodna zajednica nehotice, preko visokog predstavnika, o ključnim pitanjima upravljanja državom bila sagovornik sama sebi, a ne legitimnim predstavnicima sve tri etničke zajednice, kojima je trebalo priznati interes za efikasno upravljanje zajedničkom državom, za koju bi morali preuzeti i odgovornost. Jednako treba razmisliti o načinu i roku povlačenja međunarodnih snaga. Ono pretpostavlja odgovarajuću organiziranost i osposobljenost zajedničkih vojnih, policijskih, službi bezbjednosti i obavještajnih službi, koje će biti sposobne da preuzmu odgovornost za odbranu i zajedničke države, za bezbjednost građana i za ispunjavanje obaveza države u osiguravanju bezbjednosti i mira u regionu, posebno u borbi protiv međunarodnog terorizma i svih oblika organiziranog kriminala. Jednako bi trebalo realizirati koncept javnog RTV sistema BiH, koji bi omogućio svim građanima objektivnu informisanost o zbivanjima u cijeloj državi i u svim njenim dijelovima.
Ključno je pitanje kako postići, da BiH političari postignu saglasnost o glavnim pitanjima budučnosti BiH, neophodnih reformi i pravcu tranzicije, čije odustvo sada supstituira Visoki predstavnik svojim ovlaštenjima. Povlačenje visokog predstavnika ne može biti bezuslovno. Pitanje je da li je jednogodišnji rok dovoljno dug prelazni period. Na svaki način, politički direktori su zadržali pravo da prije njegovog isteka, cjelovito ocijene prilike u državi. Ali, ako ja dobro razumjem, nisu postavili uslove koji moraju biti ispunjeni i koje bi bh. političari morali shvatiti kao zahtjev međunarodne zajednice. Bilo bi neproduktivno kada bi se tako kratko postavljen rok shvatio kao svojevrsno priznanje neuspješnosti dosadašnjog međunarodnog upravljanja državom. Prema mom uvjerenju, odluka o povlačenju je nužna, a ujedno ima smisla samo ukoliko političari iz sve tri etničke zajednice u BiH, a posebno oni koji dobiju mandat na skorašnjim izborima, budu svjesni odgovornosti i zadataka koje moraju ne samo preuzeti već i izvršiti. A to nije samo u pripremi ustava kao prvog zadatka na listi prioriteta, već i dogovor o nacionalnoj zastupljenosti u sastavu oružanih snaga, njihovoj strukturi i rasporedu, dogovor o reformi policijskih snaga, intenziviranje ekonomskih i socijalnih reformi, te smanjenje neracionalne javne potrošnje, reforma javne uprave i osavremenjavanje djelovanja organa vlasti kako bi bili efikasni u službi građana, osnaženo djelovanju pravne države sa osiguravanjem nezavisnog i efikasnog pravosudnog sistema koji bi građanima omogućio suđenje u razumnom roku, formiranje savremenog kvalitetnog obrazovnog sistema i drugo. Cilj tih napora moraju biti kako reintegracija države, razvoj demokratije i povećanje blagostanja ljudi, tako i priprema države za prijem u EU. U tome je pomoć i saradnja međunarodne zajednice nezamjenljiva.
Možda ova razmišljanja zvuče utopijski. Ali, zar postoji drugi put, miran, siguran i produktivan za stanovnike BiH i, također, za njene susjede?
PRILIKE NA BALKANU
Budućnost BiH će, kao što sam već rekao, u velikoj mjeri određivati i prilike na Balkanu, a posebno one na tlu bivše Jugoslavije. Uzroke za srazmjerno sporu stabilizaciju prilika, uz svu komplikovanost i historijska opterećenja međusobnim odnosima, moguće je tražiti i u neodlučnom ponašanju međunarodne zajednice još u vrijeme erupcije nasilja s kojim je kulminirala kriza u Jugoslaviji. Dugo vremena je međunarodna zajednica istrajavala na zahtjevu za očuvanje zajedničke države, također zbog razlika u interesima pojedinih evropskih država. Nije se ni odazvala prijedlozima, pa ni onim iz Slovenije da interveniše u proces očitog raspadanja države i osigura njegov nenasilan tok. Nažalost, prevladalo je nasilje. Prvo sa ratom protiv Slovenije, kasnije sa ratovima u Hrvatskoj i protiv BiH, te na Kosovu. Tamo su problemi ostali otvoreni sve do danas.
Do odlučnije intervencije je došlo tek s mirovnom konferencijom o Jugoslaviji i sa stavovima arbitražne (Badinterove) komisije, koja je – da podsjetim – utvrdila da se država raspala i republikama omogućila samostalno odlučivanje o svojoj državnopravnoj sudbini. Urpkos tome, međunardna zajednica države koje su se odlučile za samostalnost nije zaštitila od agresije. Naročito nije zaštitila BiH, koja je kao suverena država i članica OUN osnovano očekivala zaštitu. To su poznate stvari.
Bez obzira na razlike u pojedinim elementima ocjene uzroka i toka raspada Jugoslavije, ostaje činjenica da pragmatičan pristup, koji pokušava rješavati pojedine probleme izolovano, kao da ti problemi međusobno nisu više ili manje povezani i međuovisni dijelovi cjeline, nije dao rezultat, koji bi odgovarao uloženim naporima međunarodne zajednice. Jednako tako ili upravo zbog toga je do neke mjere ostala neprepoznatljiva i činjenica da je jezgro tih konflikata bilo neriješeno nacionalno pitanje nekih naroda na Balkanu, posebno Srba, Hrvata i Albanaca. Traženje rješenja u nacionalnim, u pravilu etnički čistim državama je historijski preživljen pristup. On ne omogućuje rješenje i, iz iskustva znamo, vodi u nasilje. U svim državama na Zapadnom Balkanu žive jake i brojne etničke manjine naroda, koji imaju svoje nacionalne države u neposrednom susjedstvu. Koncept »Krv i zemlja« (Blut und Boden) zato prije ili kasnije na Balkanu vodi u ratni sukob za teritorije.
Rješenje nacionalnih problema na Balkanu se krije u odgovoru na pitanja o važenju evropskih načela i u njihovom poštivanju. Ključna su pritom, prema mom shvatanju, prije svega dva:
1. Da li je Balkan zaista toliko drugačiji da Evropa može na njemu napustiti načela zapisana u Helsinškoj povelji a koja važe svugdje u Evropi. Mislim, prije svega, na nepromjenljivost granica silom i na visoku zaštitu individualnih i kolektivnih ljudskih prava, posebno manjinskih.
2. Je li u savremenoj Evropi moguće pristati na zahtjeve da pripadnici jednog naroda neće da žive zajedno sa pripadnicima drugih naroda isključivo zbog toga što su drugačiji po jeziku, pismu, religiji i kulturi.
Na obje dileme možemo odgovoriti samo negativno. Tako nam govore evropski demokratski standardi i povjesno iskustvo. Jednako važi za sva žarišta na Balkanu, gdje bi u traženju rješenja trebalo dosljedno ostvarivati načela iz brojnih evropskih dokumenata i deklaracija. Pragmatičan pristup, koji afrimiše različite kriterije za rješavanje istih problema, dugoročno ne doprinosi stabilizaciji prilika. Otvara nova pitanja i, prije ili kasnije, nova krizna žarišta.
Principijelan i dosljedan pristup bi potvrdio moje gledanje da je najosjetljivije i stoga centralno pitanje stabilnosti, sigurnosti i mira na Balkanu - upravo Bosna i Hercegovina, njen dugoročni opstanak kao suverene, samostalne i nezavisne države u okviru granica iz vremena bivše Jugoslavije. Jasan stav, koji ne bi dozvoljavao nikakve špekulacije o budućnosti BiH, olakšao bi i rješenje problema Kosova i odnosa u Srbiji, a i do nedavno otvoreno pitanje državopravnog statusa Crne Gore bi mnogo manje opterećivalo odnose između Srbije i Crne Gore. Dosljedno ostvarivanje načela bi Balkan zaštitilo od rješenja koja bi mogla biti izvor novih kriza i frustracija, osiguralo dugoročnu stabilnost i mir, na Balkanu i u Evropi također. Najvjerodostojniji odgovor na pitanje o političkoj budućnosti Balkana bi mogla dati konferencija svih evropskih država, uključujući i Rusiju. Ona bi potvrdila činjenicu da je pitanje Balkana zajedničko evropsko pitanje, a mogla bi provjeriti dosljednost važenja načela evropske sigurnosti i saradnje i na primjeru Balkana. Sa konferencijom bi evropske države preuzele i zajedničku odgovornost za budućnost Balkana i spriječile različite interpretacije svojih interesa, te međusobno izigravanje. Takvu konferenciju sam svojevremno već predlagao, pred posjetu Sloveniji tadašnjeg predsjednika SAD Clintona. Međutim, interesi na Balkanu su tada bili još suviše različiti, ili su osjećaj za zamršenost problema i odgovornost za njihovo rješavanje bili premali. Događaji potvrđuju moje uvjerenje da sam bio u pravu.
O DALJNJEM PROŠIRIVANJU EU
I, na kraju, još pitanje je li u prilikama u kakvim se našla EU nakon neuspjelih referenduma u Francuskoj i Holandiji o evropskom ustavu i vrućih rasprava o takozvanoj apsorpcijskoj sposobnosti EU, uopće realno razmišljati o učlanjenju BiH u EU? Moje je uvjerenje da će se EU širiti i jačati ili jačati i širiti. Evropa i nema druge dobre alternative ako želi u savremenom globalnom i višepolnom svijetu imati uticaja i svoj dio odgovornosti za njegovu budućnost i budućnost čovječanstva. Postepeno će se morati širiti, također naprijed, prema Istoku.
Evropska Unija svakako ima ozbiljne probleme. Ali, ne dijelim mišljenje onih koji za sadašnje stanje upotrebljavaju velike riječi, kao što su kriza, mogući kraj EU i procesa evropskog povezivanja. Takav stav mi se čini nekako kapitulantski i kao alibi da se stvari ne mijenjaju. Prema mojoj ocjeni, riječ je o zastoju, koji je u razvoju historijski tako jedinstvenog projekta kao što je evropska integracija, više ili manje očekivan. Taj razvoj ne može biti pravolinijski. Posebno ne u ovom trenutku, kada se EU proširila istovremeno sa deset novih članica, i prvi put sa članicama iz srednje i jugoistočne Evrope, koje su dugi period od 50 godina živjele u drugačijem sistemu, te sa teškim problemima svoje unutarnje tranzicije. Moje je uvjerenje, također, da bi EU lakše podnijela širenje da se širila postepeno, a ne sa »bing bangom«, iako razumijem političku logiku tog velikog širenja. Smatram da Evropskoj Uniji sada treba vremena da se na nove dimenzije i logiku međusobnog života u zajednici naviknu kako stare tako i nove članice, da se novom stanju prilagode institucionalni sistemi odlučivanja i odnosi. Za EU bi bila pogubna podjela na stare i nove članice, formiranje nekakvog čvrstog jezgra država unutar EU i jačanje te podjele.
Odbacivanje evropskog ustava lično vidim kao šansu da članice nadoknade ono što su propustile u pripremanju ustava. Da, naime, zajednički promisle kakvu ulogu i uticaj treba da ima Evropa u ovom svijetu, te šta treba za to učiniti. Na osnovu takvog razmišljanja, članice bi lakše došle do rješenja dilema otvorenih u dosadašnjim raspravama. Uvjeren sam da se EU neće moći razvijati isključivo kao ekonomska zajednica odnosno kao zajedničko tržište, već će morati jačati svoju vanjskopolitičku, odbrambenu i sigurnosnu komponentu. A, prije svega, mora redefinirati etičke vrijednosti na kojima je začeta i na kojima se razvijala, ojačati temeljnu ideju evropskog udruživanja i prilagoditi je promjenama u savremenom svijetu.
Neproduktivna je zbog toga rasprava da li razvoj usmjerava EU u federativno ili konfederativno uređenje. Radi se o historijski novom i neuporedivom projektu sui generis, koji ne podnosi dosad poznate formalne uzorke. Čovječanstvo stupa u novu eru civilizacije. Počinje informacijska civilizacija u kojoj se mijenjaju mnoge dosad čvrste kategorije, čak kategorije vremena, prostora, položaja pojedinca, nacije, države. Globalizacija diktira elastičniju, dinamičniju reakciju na dileme društva i pojedinaca, kojima je omogućen ulazak u svijet znanja, informacija i upravljanja. Ona zahtijeva savremeniji pogled na ljudska prava, njihovu cjelovitost i univerzalnost. EU će svoj opstanak u novim civilizacijskim uvjetima opravdati ako, kao što je rekao predsjednik Evropske komisije Barosso, bude stvarala novu dodanu vrijednost onom što uspije stvarati pojedinac i što uspiju stvarati pojedine (nacionalne države) njene članice. Nadam se, u budućnosti i BiH.
Zaključak mojih razmišljanja o budućnosti BiH je optimistički. Ne radi se o tome da zatvaram oči pred činjenicama, da na putu u budućnost kakvim ga vidim ima mnogo ozbiljnih teškoća, izazova i dilema, koje će zahtijevati velike napore i izuzetnu odgovornost svih kojima su građani BiH, njihovi sunarodnjaci i pripadnici drugih etničkih zajednica povjerili da upravljaju sa njihovom budućnošću. Svoj optimizam oslanjam na posebno dva očekivanja:
1. Na tragično iskustvo BiH i njenih ljudi iz nedavnih ratova i njhove nadu i vjeru da je moguć i drugačiji život, takav kakav je u većini drugih evropskih država, gdje se poštuje život čovjeka, njegovo dostojanstvo i njegova prava, i gdje u dobrobiti razvoja zemlje učestvuje i svaki njen pojedini član.
2. Na preovladavanju mišljenja da je sastavni dio evropske odgovornosti za mir i stabilnost Balkana, također, otvaranje realne perspektive uključivanju balkanskih država u EU, te da politička i ekonomska pomoć za razvoj, za ostavrivanje standarda političke demokratije, slobodnog tržišta, obećava kvalitetniji život i aktivno uključenje u novi evropski civilizacijski krug. U pogledu toga BiH ne može biti izuzetak, prije bi ta pomoć i saradnja mogle biti angažovanije, naravno, uz jednaku angažovanost BiH za vlastitu sudbinu. Takvo uvjerenje i spremnost izražavaju i zaključci Upravnog odbora za implementaciju mira, koji daju pozitivnu ali ne bezrezervnu ocjenu postignutom u BiH. Pritom je EU izrazila spremnost da ojača svoje prisustvo u BiH i intenzivira pripreme za zaključivanje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ured specijalnog predstvanika EU mogao bi imati ulogu koordinatora aktivnosti međunarodne zajednice, a zajedno sa bh. vlastima bi se mogao angažovati u pripremi države za integraciju, naročito u obezbjedjivanju mira, sigurnosti i stabilnosti, te u pripremi i realizaciji političkih, ustavnih, ekonomskih i socijalnih reformi.
Poštovana gospodo, nadam se, da ste u mojim razmišljanjima o budućnosti BiH otkrili moju veliku naklonost i simpatiju prema toj državi i svim njenim ljudima. Jednostavno, volim je. Ali, nemam je pravo voljeti više nego je vole ljudi koji u njoj žive.