|
Crna Gora u 21.vijeku
Crans Montana Forum v Svetem Štefanu, 19. februarja 2006
Poštovani predsjedniće vlade CG g. Djukanović, poštovani predsjednik Foruma Crans Montana g. Carteron, poštovani g. Schwimmer, dame i gospodo.
Obradovao me poziv da sudjelujem u razmišljanju o budućnosti Crne Gore. Ovdje sam nakon skoro 20 godina. Za to vrijeme Crna Gora je prošla kroz teška iskušenja i uveliko promijenila svoj izgled. Pažljivo sam posmatrao sva zbivanja i zajedno sa ovdašnjim prijateljima radovao se uspjesima koje je Crna Gora postigla.
Shvatio sam da trebam govoriti o budućnosti Crne Gore uglavnom sa aspekta iskustava Slovenije, koja je pred sličnim izazovima bila prije dobrih 15 godina. Ta iskustva mogu biti korisna, ali valja imati na umu, da položaj u kojem je tada bila Slovenija nije moguće porediti sa današnjim položajem Crne Gore. No, ipak ne vidim nikakve posebne razloge da, u nekoj ne baš dalekoj budućnosti Slovenci ne dijelimo zajedničku sudbinu sa Crnom Gorom unutar Evropske unije, jer čvrsto vjerujem da će crnogorsko društvo uspjeti u svojim nastojanjima i u razvoju nadoknaditi istorijsko kašnjenje.
Referendum o državnopolitičkoj sudbini Crne Gore, njeno uključivanje u evropsku integraciju i stanje na Zapadnom Balkanu – tri su ključna momenta koji opredeljuju položaj crnogorskog društva i njegove države u 21. vijeku. O tome namjeravam govoriti. Prvo o referendumu. Više od njezine evropske perspektive, a obzirom na aktualnost događaja, za razmišljanje o budućnosti Crne Gore u ovom trenutku je važan njen budući državnopolitički status pa time i pripreme na referendum i njegov rezultat koji će o tom statusu odlučivati. Referendum će biti nova provjera demokratije i političke zrelosti crnogorskog društva.
Na sličnoj provjeri, prije petnaest godina, bila je i Slovenija i tu je provjeru uspješno završila. I pored toga što je protiv Slovenije vođen rat, koji su nakon proglašavanja samostalnosti države pokrenule tadašnje beogradske vlasti i vrh jugoslovenske armije, glavni argumenat za međunarodno priznanje Slovenije bio je rezultat referenduma ali i način na koji je taj rezultat postignut. Do priznavanja suverene nezavisne Slovenije došlo je i pored toga što tome nije bio naklonjen veliki dio međunarodne zajednice.
Slovenački referendum je proveden u vrijeme kada su kriza bivše zajedničke jugoslovenske države i proces njenog raspadanja bili na vrhuncu, a referendumom u Crnoj Gori taj se proces završava. Pa ipak bi valjalo, na temelju slovenačkih iskustava, upozoriti na neke karakteristike o kojima bi možda bilo korisno razmisliti i u pripremama na ovdašnji referendum.
Razlog zašto je Slovenija odlučila da bude samostalna država bio je u želji Slovenaca da sebi otvore perspektivu razvoja koja se tada sve više zatvarala, a posebno je to došlo do izraza nakon pada Berlinskog zida, kada nastaje sve veći rakorak između razvoja u Evropi i tadašnje jugoslovenske misaone, političke, privredne i socijalne stvarnosti. Slovenija se pozivala na pravo na samopredjeljenje. To pravo garantovao je i Ustav SFRJ koji je, kao ugovor naroda Jugoslavije, bio osnova odluke o zajedničkom životu u jednoj državi. Slovenija je pravo na samoopredjeljenje ostvarila plebiscitom kao demokratskim sredstvom provjeravanja podrške stanovnika Slovenije, to znaći i pripadnika nacionalnih manjina, namjerama i djelovanju političkog rukovodstva Slovenije. Odluka o referendumu bila je rezultat otvorenog i argumentovanog dijaloga u tadašnjem, već pluralnom, slovenačkom društvu. Sve parlamentarne stranke sklopile su poseban sporazum, kojim je omogućeno njihovo jedinstveno djelovanje, obavezavši ih na zajedničku odgovornost za uspjeh referenduma. Referendum u Sloveniji nije bio postavljen kao opredjeljivanje između dviju protivničkih političkih opcija.
Rezultat referenduma je bio uvjerljiv. Na referendum je izašlo 93,2 odsto birača, a odluku je podržalo 88,2 odsto. Takav rezultat bio je oslonac i glavni argumenat u kasnijim zalaganjima za međunarodno priznanje Slovenije.
Što se tiče legalnosti i legitimnosti referenduma bili smo vrlo precizni. Posebnim zakonom osigurali smo pravo glasa svim punoljetnim građanima sa stalnim mjestom boravka u Sloveniji. Određena je kvalifikovana većina. Sve odluke povezane s osamostaljivanjem donesene su u parlamentu, a bazirale su na jugoslovenskom i slovenačkom Ustavu, na slovenačkom zakonodavstvu, međunarodnim principima i aktima, posebno OUN-a i Vijeća Evrope o ljudskim pravima.
Ciljevi, smjernice, odnosi i vrijednosti nove države bili su definisani posebnom političko-programskom platformom referenduma. Tim dokumentom izražena je volja da se urede odnosi sa susjednim državama, odnosno republikama bivše zajedničke države, uključivši i pitanja nasljeđa, državljanstva i statusnog položaja državljana drugih država, kao i interes samostalne Slovenije da se uključi u evropske i evroatlantske integracije.
S aspekta slovenačkog iskustva veoma važna je upravo programsko-politička platforma koja će u predreferendumskoj raspravi, pored poznatih otvorenih opcija, davati i uvjerljive odgovore na pitanja, kao što su: zašto je važno da Crna Gora bude samostalna država? Kakvi su njeni ekonomski resursi i potencijali, socijalna izdrživost i kohezija? Kako će regulisati statusna pitanja svojih građana, odnose sa svojim susjedima, položaj manjina, kao i pitanja nasljeđa i ostalih odnosa sa Srbijom? Demokratski standardi biće zadovoljeni ako i protivnici osamostaljivanja države izađu sa svojom programskom platformom o budućnosti crnogorskog društva, dakle alternativom samostalnosti i posledicama takve odluke.
Ništa manje važna nisu ni pitanja legalnosti i legitimnosti referenduma, pogotovo u postojećoj podijeljenosti crnogorske politike na pitanju budućeg statusa države. Legalnost i legitimnost se može osigurati zakonom čije će odredbe uvažavati evopske demokratske standarde. Ove je standarde u svojim stavovima odredila i Venecijanska komisija. Ne vidim opravdane demokratske razloge zbog kojih bi bilo ko mogao od crnogorskih vlasti tražiti oštrije kriterijume od ovih i na taj način vršiti pritisak na ishod referenduma. Više standarde radi veće verodostojnosti referenduma može sebi postaviti odnosno se za njih dogovoriti jedino crnogorska politika. Legitimnost referenduma važna je kako za međunarodno priznanje ali i za kasniji život države i to bez obzira na rezultat referenduma, koji ne smije postati razlog za eventualne kasnije sporove. Država, u kojoj bi dio građana referendumsku odluku shvatio kao svoj poraz ili doživjeo kao nasilje, bila bi hroma kod suočavanja s izazovima budućnosti kao što su: razvoj, privredni rast, strukturne reforme, privatizacija, strane investicije, stimulativna poslovna sredina, socijalna i politička stabilnost, bezbjednost i mir. Posle referenduma, ma koliko god odluka bila težka, sve bi snage bilo potrebno udružiti u jedinstveni napor za razvoj i bolju budućnost svih gradjana ČG.
Referendumom se na provjeru postavljaju i demokratija i zrelost Srbije. Referendum o državnopravnom statusu države unutrašnje je pitanje Crne Gore i njenih građana te njihovog prava na samoopredjeljenje. Bez obzira na to kakva će biti crnogorska odluka ona će postaviti temelje budućim odnosima među državama. Neminovno će olakšavati zajedničku evropsku budućnost ali i sređivanje komplikovanih i istorijski opterećenih pitanja zajedničkog života.
Na provjeri je i principijelnost međunarodnih faktora, a posebno Evropske unije. Suvišno je pritom tutorsko pitanje; je li pametno da Crna Gora odlučuje o svojoj samostalnosti? To moraju procijeniti sami Crnogorci. Kada u potpunosti preuzimaju odgovornost za svoju odluku na to imaju pravo. Treba vjerovati da će Crnogorci znati sami doći do demokratske formule koja će biti legalna i koja će odluci dati svu potrebnu legitimnost. Na kraju krajeva, to je prije svega u interesu Crnogoraca. Crnogorcima treba vjerovati jer se ne smije zaboraviti da imaju tradiciju državotvornosti i da su već imali svoju državu. Treba im vjerovati i zbog toga što su smogli unutrašnju snagu da pokrenu proces rušenja hegemonističkog, militarističkog, totalitarnog Miloševićevog režima i time omoguće perspektivu otvaranja i demokratizacije poststocijalističke Jugoslavije. Ne bi trebalo zaboraviti, da su za svoju odlućnost i napore tada dobili razumijevanje, priznanje i podršku cjelokupne demokratske međunarodne zajednice i njenih institucija.
Da se vratim ciljevima Slovenije tokom osamostaljivanja – Slovenci smo svoju državu, a prije nego što je došlo do raspada i Jugoslaviju, vidjeli kao stvaralačku komponentu unutrašnjih procesa evropskog povezivanja. Naši interesi oko reformi nisu se bitno razlikovali od interesa kakve su imale i ostale bivše socijalističke države koje su, zajedno sa Slovenijom, postale novi članovi Evropske unije. Uključivanje smo vidjeli kao dobru priliku za brži privredni i društveni razvoj, veće blagostanje i kvalitetniji život te lakše savladavanje velikog privrednog, tehnološkog, upravljačkog i organizacionog zaostajanja koje je izazvano krizom u Jugoslaviji. Željeli smo ubrzati procese unutrašnje transformacije države, odnosno privredne, strukturne, vlasničke i političke reforme, a preuzimanjem političkih, pravnih i ekonomskih standarda te uvođenjem slobodnog tržišta, slobodnog protoka kapitala, dobara, radne snage i usluga olakšati još veću povezanost slovenačke privrede sa zapadnim konkurentskim tržištima i time ubrzano nadoknaditi izgubljena tržišta (skoro 30 odsto) bivše SFRJ i područja SEV-a.
Članstvo u Evropskoj uniji vidjeli smo kao priznanje demokratiji naše države te potvrdu da poštuje vladavinu prava, ljudska prava i slobodno tržište, ali i kao priznanje da je kredibilan partner u međunarodnim odnosima. Takvo članstvo državu uvodi u bezbjednu Evropu ali joj pruža i mogućnosti da aktivno učestvuje u raspravama o budućnosti Evrope i time daje priliku da aktivno utjeće na evropsku, pa time i vlastitu, budućnost. Istovremeno smo svoje članstvo shvatili i kao doprinos u prevazilaženju evropskih podjela i jačanju evropskog političkog i privrednog utjecaja te njene aktivne uloge u globalnom svijetu.
Gledano u globalu Slovenija ima dobra iskustva s Evropskom unijom. Naša očekivanja se ostvaruju velikim delom i zbog toga što Slovenci prema Evropskoj uniji nisu gajili iluzije, a znali smo da naš položaj u Uniji, u najvećoj mjeri, zavisi od nas samih od toga kako ćemo uspjevati upravljati mehanizmima odlučivanja unutar EU za postizanje naših nacionalnih interesa. Strahovanje da ćemo unutar EU izgubiti svoj nacionalni identitet za sada nema osnove.
Zadržali smo rast privrede i razvoja te socijalnu i političku stabilnost. Sačuvali smo suverenitet, a uz to dio naših suverenih prava, zbog interesa zajedničkog života, ostvarujemo zajedno s ostalima na nivou EU i u njenim organima.
Svi ovi razlozi u velikoj mjeri važe i za Crnu Goru. Politička priprema na referendum prilika je i za objašnjavanje razloga za uključivanje Crne Gore u evropsku integraciju. Bilo bi teško shvatljivo kada Crna Gora svoju budućnost, bez obzira na rezultate referenduma, ne bi povezivala sa sudbinom EU. Oslobođena pritiska odluke o svom državnopolitičkom statusu svu će svoju energiju moći usmjeriti u sređivanje svojih unutrašnjih, prije svega ekonomskih i socijalnih, problema, a time će istovremeno ispunjavati i uslove za članstvo u EU. Ne vidim nikakve posebne teškoće ako o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju bude EU morala razgovarati odvojeno sa Beogradom i Podgoricom. Obje države moraju ispuniti uslove, koji su za obje jednaki, i za obje važe ista mjerila. Ni pregovori sa državnom zajednicom Srbije i Crne Gore nebi mogli biti uspješno završeni ako jedna od državnih jedinica ne ispunjava uslove.
Sigurno se može postaviti i pitanje; je li u teškoćama, u kojima se trenutno nalazi EU, uopšte realno govoriti o perspektivi članstva Crne Gore u evropskoj integraciji? Moje je uvjerenje da će se EU širiti. Ali će vremenska dinamika i modaliteti proširenja biti vjerovatno drugačiji. Zapravo, Evropa, ako se ne namjerava vratiti u stanje svojih međusobnih sporova, ratova i podjela i ako želi u savremenom globalnom i višepolnom svijeti imati svoj utjecaj i svoj dio odgovornosti za budućnost čovječanstva i svijeta, ni nema drugu dobru alternativu.
I Evropska unija ima svojih problema. Do zastoja je došlo u trenutku kada se EU odjednom proširila za deset novih članova, a prvi put je proširenje obuhvatilo članove iz srednje i jugoistočne Evrope koji su dugih 50 godina živjeli u drugačijem političkom i ekonomskom sistemu te s teškim posljedicama tranzicije. Mislim da Evropskoj Uniji sada treba vremena da se na nove dimenzije i logiku međusobnog života u zajednici naviknu stari i novi članovi, da se novoj stvarnosti prilagode institucionalni sistemi odlučivanja pa i odnosa. To, međutim, ne može opravdavati principijelno nepovjerenje prema državama koje su potencijalni kandidati, niti može opravdavati zaustavljanje procesa širenja. Podjela Evrope na članove i nečlanove EU bila bi pogubna.
I pored tih dilema i problema, ostajem optimista. U budućnosti vidim ojačanu i proširenu EU. Vjerujem da će Crna Gora, bez obzira na njen državnopravni status, biti njen kreativan i odgovoran član.
I konačno, budućnost Crne Gore u velikoj će mjeri određivati prilike na Balkanu, a posebno one na tlu bivše Jugoslavije.
Bez obzira na neosporne uspjehe, koji su omogućeni dosadašnjim izuzetnim angažovanjem međunarodne zajednice, područje Zapadnog Balkana još uvijek je tek na putu svoje dugoročne stabilizacije i sređivanja državnopolitičkih odnosa. Uzroke za relativno sporu stabilizaciju stanja, bez obzira na svu komplikovanost i istorijsku opterećenost, treba tražiti u neodlučnom postupanju međunarodne zajednice već kod izbijanja nasilja kojim je kulminirala kriza u Jugoslaviji. Zahvaljujući i razlikama u interesima pojedinih evropskih država dugo je vremena insistirala na zahtjevu da se održi zajednička država. Nije se odazvala na predloge, koji su dolazili i iz Slovenije, da interveniše u procesu očiglednog raspadanja države i obezbjedi da završi bez nasilja. Na žalost, prevladalo je nasilje. Prvo ratom protiv Slovenije, kasnije ratovima u Hrvatskoj i BiH te na Kosovu, a tamo su problemi ostali otvoreni sve do danas.
Do odlučnije intervencije došlo je tek mirovnom konferencijom u Jugoslaviji i uz stavove arbitražne (Badinterove) komisije koja je konstatovala da je država raspala i republikama dozvolila samostalno odlučivanje o njihovoj državnopravnoj sudbini. Pa ipak, države koje su se opredjelile za samostalnost, međunarodna zajednica nije zaštitila. To se posebno odnosi na BiH koja je kao suverena država i član OUN opravdano očekivala njenu zaštitu. Te stvari su poznate.
Bez obzira na postojeće razlike u pojedinim elementima ocjene o uzrocima i toku raspada Jugoslavije, ostaje činjenica da do sada dominantan pragmatičan pristup, koji pokušava izolovano rješavati pojedine probleme, kao da oni nisu međusobno, više ili manje, povezani i međuzavisni djelovi cjeline, nije dao rezultate koji bi odgovarali uloženim naporima međunarodne zajednice. Isto tako, ili upravo zbog toga, do neke je mjere ostala neuočena i činjenica da je srž tih konflikata zapravo nerješeno nacionalno pitanje nekih naroda na Balkanu, pogotovo Srba, Hrvata i Albanaca, koje svoje rješenje traži u okviru nacionalnih, u pravilu etnički čistih, država. Takav je pristup istorijski prevaziđen, ne omogućava rješenja, a vodi u nasilje. U svim tim državama žive jake etničke manjine naroda koji u neposrednom susjedstvu imaju svoje nacionalne države. Zato koncept »krv i zemlja« (Blutt und Boden) na Balkanu znači ratni sukob.
Stabilnost i mir na Balkanu predstavljaju evropski problem i u najdubljem su interesu svih evropskih država. Odatle potiče i zajednička evropska odgovornost za političku budućnost država na Balkanu. Rješenje balkanskih problema nalazi se u odgovoru na dileme koje se odnose na evropske principe i njihovo ostvarivanje. Ključne su, po mom mišljenju, uglavnom dvije dileme:
1. Da li je Balkan toliko drukčiji da Evropa na njemu može odustati od principa zapisanih u Helsinškoj povelji, a koji važe drugdje u Evropi? Mislim prije svega na neprihvatljivost promjena granica silom i na visoku zaštitu ljudskih individualnih i kolektivnih, posebno manjinskih, prava.
2. Može li se u savremenoj Evropi pristati na zahtjeve da pripadnici jednog naroda ne žele živjeti zajedno s pripadnicima ostalih naroda samo zato što govore drukčiji jezik, imaju drukčije pismo, religiju i kulturu?
U skladu s evropskim demokratskim standardima i istorijskim iskustvima na obje bi dileme trebalo odgovoriti negativno. U traženju rješenja za sva žarišta na Balkanu trebalo bi dosljedno ostvarivati principe zapisane u mnogobrojnim evropskim dokumentima i deklaracijama. Pragmatičan pristup koji pretpostavlja i dozvoljava primjenu različitih mjerila u rješavanju pojedinih problema, jedne npr. Za Kosovo, druge za BiH, treće za Crnu Goru, dugoročno ne doprinosi stabilizaciji prilika.
Principijelan i dosljedan pristup bi pokazao da je najosjetljivije pitanje, a zbog toga i centralno pitanje stabilizacije, bezbjednosti i mira na Balkanu, vezano za Bosnu i Hercegovinu i njen dugoročni opstanak kao suverene, samostalne i nezavisne države u okviru postojećih granica, granica iz vremena bivše Jugoslavije. Jasan stav, koji nebi dozvoljavao nikakve špekulacije o budućnosti BiH, olakšao bi i rješavanje problema Kosova i stanja u Srbiji pa bi i pitanje državnopravnog statusa Crne Gore, u skladu s tim principima, predstavljalo puno manje opterećenje za odnose u državnoj zajednici Srbije i Crne Gore i šireg Balkana. Na kraju krajeva, dosljedno provođenje principa omogućilo bi da rješenja problema ne postanu izvori novih kriza i frustracija nego bi se obezbjeđivala dugoročna stabilnost i mir na Balkanu, a time i u Evropi. Važan doprinos tome dala bi zajednička izjava EU, Srbije, Albanije i političkih stranaka u Crnoj Gori da će dosljedno poštovati odluke Crnogoraca na referendumu, bez obzira na njegov ishod.
Sastavni dio evropske odgovornosti za mir i stabilnost Balkana svakako je i otvaranje realne perspektive uključivanju balkanskih država u EU te ponuđena politička i ekonomska pomoć za razvoj, za ostvarivanje demokratskih standarda, slobodnog tržišta, izgleda kvalitetnijeg života i aktivnog uključivanja u novi evropski civilizacijski krug.
Budućnost Crne Gore, o kojoj će se odlučivati ovog proljeća, biće provjera takve volje. Pritom stavovi i angažovanje EU imaju nesumnjivo veliki utjecaj ali i odgovornost. Tu se naime odlučuje o porincipijelnosti, sposobnosti i dosljednosti EU, uključujući i poštovanje ljudskih prava i prava naroda na samoopredjeljenje, koja mogu biti ograničena samo jednakim pravom drugih naroda. Hvala na pažnji.
|
|
 |
|