Milan Kučan za Večernji list
Večernji list, 3. julij 2004
Pozivnica Hrvatskoj da se priprema za članstvo u EU i činjenica da je Slovenija već punopravna članica te najveće integracije europskih država promjene su koje stvaraju nove uvjete njihove međusobne suradnje, rješavanja postojećih problema ali i širenja područja mira, sigurnosti i europskog blagostanja. Analizirajući te promjene za Večernji list prvi predsjednik Slovenije Milan Kučan (63) u napretku Hrvatske na putu ulaska u EU vidi višestruke pozitivne učinke i ukazuje na njihovu širu dobrobit.
Milan Kučan:
Pozivnica Hrvatskoj na članstvo u EU jako je pozitivna prije svega za Hrvatsku jer znači da je država ispunila minimalne demokratske i gospodarske standarde nužne za početak pogađanja. Potvra je to da se, unatoč velikim poteškoćama koje je imala nakon raspada bivše Jugoslavije, Hrvatska razvijala smjerom koji je u Europi poželjan. To znači da se bavi pitanjima koja su prije svega povezana s budučnošću, a puno manje s prošlošću. To je dobro i za Sloveniju i stoga što će problemi sadašnjeg i budućeg vremena smanjivati opseg, težište i značaj onih pitanja koja još od raspada bivše Jugoslavije ubrajamo među tzv. neriješena pitanja slovensko-hrvatskih odnosa. Dobro je i za Europu jer se uključivanjem Hrvatske u EU povećava prostor u kojem se
zajednički dijeli sudbinu, pre svega mir i sigurnost, iste vrijednosti, razvitak i blagostanje, perspektive, položaj u svijetu, a prostor Europe koji izvan toga ostaje se smanjuje kao i opasnost obnavljanja starih ili stvaranja novih podjela.
Pitanje:
Otvaraju li se time i novi zajednički interesi?
Milan Kučan:
U toj novoj situaciji, kada je Slovenija članica EU i Hrvatska u poziciji da započne praktična i formalna pogađanja, pored spremnosti da Hrvatskoj stavimo na
raspolaganje sva naša iskustva ulaska u EU svi već sada možemo razmišljati o tome što je realno naš zajednički interes. Politika bi ljude morala odvikavati od prestižnog razmišljanja i usmjeravati ih u razmišljanja o zajedničkoj koristi. Tu će se pokazati zrelost politike naših država. Politika tu ima još dovoljno prostora. Anketa koje govore o tome tko je kome najmanje poželjan susjed govori o tome da je i politika na tom ispitu pala. Svakodnevni tokovi života pokazuju da ljudi to drukčije osječaju. Turistički, gospodarski, kulturni i znanstveni tokovi jako su intenzivni. Hrvatska je još uvijek Sloveniji treći najintenzivniji partner. Lani je razmjena povećana za više od 20 posto, ove je godine trend isti, a na području kulturne, znanstvene i stručne razmjene Hrvatska je na prvom mjestu. Pa gdje je onda problem? Ako ga u životu i među ljudima nema onda to znači da se umjetno generira. Postavlja se pitanje odgovornosti politike. Svoj autoritet i vjerodostojnost politika ne može dobiti negativnim odnosom prema susjednoj državi. Kratkotrajno to može dati neki rezultat ali dugoročno treba razmisliti o tome može li se na zgarištu jednom razbuktala javnog mnijenja stvoriti novi život. Tu je prostor isprobavanja zrelosti, odgovornosti i vjerodostojnosti jedne i druge politike.
Pitanje:
Možete li preciznije definirati zajednički interes za običnog čovjeka?
Milan Kučan:
Prije svega je to širenje prostora sigurnosti. Ne samo u pogledu klasične sigurnosti već i svih onih (ne)sigurnosti koje danas ugrožavaju mir i sigurnost u svijetu te svakog čovjeka (međunarodni kriminal, trgovina drogom, ljudima itd.) ponaosob. To podrazumijeva širenje prostora gospodarske slobode, inicijative pojedinca, dostupnosti do znanja i tehnologija, a što je sa stanovišta svakog pojedinca jako važno i širenje prostora europskog blagostanja. Valja imati na umu da to nije proporcionalno raspoređeno već tako što članstvo u EU omogućava ulazak u širenje tog blagostanja po jednakim zakonitostima. Nije nevažno ni to što se odluke o budućnosti Europe, pa i Balkana kao prostora s kojim graničimo i za koji ni približno nije moguće reči da je miran i siguran, donose unutar EU. Biti unutar EU znači biti sudionikom unutar raspravljanja i donošenja odluka o sudbini tog prostora. Biti izvan znači biti u ulozi da drugi odlučuju o tebi i tvojoj sudbini, a odluke drugih u pravilu znače da se tvoji interesi ne uvažavaju.
Pitanje:
U sadašnjem, uvjetno rečeno, prijelaznom razdoblju smetnju stvara tzv. schengenska granica između Slovenije i Hrvatske koja postaje sve tvrđa.
Milan Kučan:
Schengenska je granica neugodna činjenica i Slovenija njezinu čvrstinu osjeća od samog njezina nastanka na svojoj zapadnoj i sjevernoj granici prema Italiji i Austriji. Sama činjenica što smo postali članom EU tu ništa ne mijenja i schengenska granica tamo ostaje još dvije godine. Tek će se tada preseliti na našu južnu granicu i nadam se da tamo neće dugo ostati. Tu važe stroga pravila i Slovenija ih sama ne može omekšati. Na lokalnoj se razini može dosta napraviti dobrom voljom ali dobra je volja stvar prepoznavanja interesa i jedne i druge države nakon čega treba uslijediti maksimalna suradnja. Jer, pokazivanje mišića na toj granici i odgovori na takvo ponašanje ne vode nikud, a najmanje olakšavanju života s obje strane granice.
Pitanje:
Tu mogu nastati novi nesporazumi među državama.
Milan Kučan:
Može to dovesti do novih zaoštravanja ali to ovisi od zrelosti i odgovornosti politike. Ljudi sami po sebi, ako na tako nešto nisu potaknuti ili ako njihovi potezi nisu tolerirani od strane politike do takvih zaoštravanja ne mogu dovesti. Treba razumjeti da schengensku granicu nije izmislila Slovenija i da to nije pokazivanje mišića Slovenije Hrvatskoj i njezinim građanima. Raspravu o tvrdoči schengenske granice ili njezinoj propusnosti treba voditi u Bruxellesu, a ne u Ljubljani ali je Ljubljana, gledano iz hrvatske perspektive, vrlo jak saveznik u traženju mekših rješenja unutar tog režima. Jednostrani postupci, kao što je bilo proglašavanje ekološko-ribolovne zone tu nailaze na otpor i to ne samo pogođenih država, u ovom slučaju Italije i Slovenije, nego i na otpor svih članica jer se to protivi logici života kakav bi trebao biti unutar EU. Država se zbog svojih jednostranih postupaka, prije ili kasnije, nađe usamljena i potom se suoči s
poteškoćama oko mijenjanja već mobiliziranog javnog mišljenja.
Pitanje:
Imate li dojam, da će se ulaskom i Hrvatske u EU lakše rješavati otvorena pitanja nasljeđena raspadom bivše države?
Milan Kučan:
Nisam siguran da će to biti lakše. Drukčije će se vrednovati njihova težina. Sada su dimenzionirani iznad svoje realne važnosti. Za mene poseban značaj ima problem Ljubljanske banke jer izravno pogađa ljude i povjerenje u institucije kojima su povjerili svoj novac. Njih se ne tiče pitanje sukcesije i konačnog platiše. To je stvar međudržavnih odnosa i njihove sposobnosti da to riješe u okviru rasprava o nasljedstvu bivše Jugoslavije. Što se nuklearke u Krškom tiče mislim da su tu prevladali trijezna pamet i gospodarski interes obje države. Kod granice na moru je jasno da određuje prostor države i njezine suverenosti ali čini mi se da danas granice u Europi gube na svom značaju kao što na značaju gubi i klasično razumijevanje suverenosti. To ne znači da taj problem neće trebati riješiti ali ako ga sadašnja generacija političara naših država nije sposobna riješiti onda je bolje energiju usmjeriti na sređivanje onih problema koji
su na toj spornoj morskoj granici takvi da bi mogli ugrožavati normalan život. Bolje je to riješiti pojedinačnim sporazumima (ribolovni, o graničnom režimu, turističkom iskorištavanju mora) nego svake godine, radi toga, organizirati konflikte, baviti se njima i trošiti energiju na svađe oko izbora mogućih rješenja.
Pitanje:
Govori se i o arbitraži.
Milan Kučan:
To je rješenje kod kojeg se treba zapitati ne pribjegavaju li obje politike arbitraži da pred domaćom javnošću dobiju alibi i prikriju svoju nedovoljnu sposobnost i spremnost za preuzimanje odgovornosti za dogovor koji bi uvažavao interese obiju zemalja i prebace ju ne pleća arbitraže koja bi potom dala mogućnost izgovora tipa »mi nigdje nismo popustili ali takva je odluka arbitraže«. Valja imati na umu da se i oko arbitraže treba sporazumjeti. Na početku rješavanja tog problema polazište je bilo da rješenjem treba uvažiti, tada smo rekli, vitalne interese obje zemlje. Vitalni je interes Hrvatske tada bio, često se to puta isticalo i u mojim razgovorima s predsjednikom Tuđmanom, da zadrži granicu s Italijom, a interes Slovenije je da zadrži dodir s otvorenim morem.
Ostalo je prepušteno stručnjacima. Zadovoljavajuće rješenje nisu predložili, a najdalje je u tome došao sporazum Drnovšek-Račan, odnosno dogovor između tadašnje slovenske i hrvatske vlade. Bez obzira na različit odnos prema njemu ostaje činjenica da je do sporazuma na razini vlada došlo i da je potom došlo do jednostranog odstupanja. To odstupanje nije sporazumno, nisu se vlade sporazumjele, da se od rješenja o kojem su se prije sporazumjele sada odustaje. Od sporazuma je odstupila samo hrvatska vlada. Sporazum postoji i slovenska vlada mimo toga ne može, a po mom mišljenju mimo toga neće moći ni jedna arbitraža.
Pitanje:
Osjetljiva je točka i sveta Gera.
Milan Kučan:
O tome sam često govorio ali je u slovenskoj politici moje mišljenje na žalost ostalo usamljeno. Vrijeme je da Slovenija to vojničko uporište isprazni. Nije moguće opravdati da tamo ima svoje vojnike. Još je manje opravdano da su vojnici na granici s državom s kojom su skoro započela pogađanja o članstvu u EU i državom koja je već čitav niz godina u Partnerstvu za mir. Kada bi tom partnerstvu takvo uporište trebalo onda bi bio potreban dogovor unutar Partnerstva ili EU s točno određenom ulogom. Namjena je tog objekta nakon iseljavanja jugoarmije određena još u vrijeme mojih razgovora s predsjednikom Tuđmanom kada je dogovoreno da se to prepusti u zajedničku uporabu planinarima i ljubiteljima prirode Hrvatske i Slovenije.v.z
.
Priponke
Večernji list(1. stran) Večernji list(2. stran) Večernji list(3. stran)