In memoriam Ivici Račanu
Zagreb, 2. maj 2007
Govor bivšega predsednika republike Milana Kučana v hrvaščini na komemoraciji ob smrti bivšega hrvaškega premiera Ivice Račana v Zagrebu v celoti. Velja govorjena beseda:
Naše dugogodišnje druženje, prijateljstvo i političko drugarstvo ostaje mi u sjećanju po našem mladalačkom odmjeravanju snage na sportskim terenima, po susretima u slovenskim planinama, koje si tako volio, i po lijepim, iako rijetkim, zajedničkim trenucima odmora na Braču. Ali i po razgovorima o rocku i literaturi, o Gramsciju i omladinskim radnim akcijama. I o sitnim ljudskim stvarima. Onima koje su zauvijek obilježile našu bliskost.
Moje pamćenje, suočeno sa spoznajom da neopozivo odlaziš u povijest, tvrdoglavo se vraća i onim događajima, koji su povezani s političkim, javnim likom tvoga života. Onim koji te najbolje određuje. Naviru mi sjećanja na zbivanja iz prijelomnog vremena, vremena u kojem se odlučivalo o sudbini nekadašnje zajedničke države i kada su se postavljali temelji za rađanje Tvoje hrvatske i moje slovenske države.
Bilo je to vrijeme velikih iskušenja, vrijeme dramatičnih odluka i ogromne odgovornosti. Prelazak iz starog u novo bio je pun neizvjesnosti, posljedice pogrešnih odluka mogle su biti sudbonosne jer nisu dopuštale ispravke. U takvim se situacijama pokazuje kakvog je kova čovjek. Tada sam te i najbolje upoznao. Čovjeka čvrstog kova.
Sličan položaj Hrvatske i Slovenije rađao je zajedničke, često posve pragmatične interese i poglede na mogući rasplet jugoslavenske krize. U konfrontacijama s onim političkim ambicijama koje su bile pogubne ne samo za naša dva naroda, nego i za sve tadašnje jugoslavenske narode i njihovu budućnost, često smo razmjenjivali informacije, argumente, prijedloge i dogovarali se o zajedničkim akcijama. Imali smo povjerenja jedni u druge. Na isti smo način surađivali i s novim rukovodstvom Hrvatske, izabranim na prvim demokratskim izborima, s kojim smo pripremali i uspješno proveli projekt osamostaljenja i međunarodnog priznanja naših dviju država.
Iskustvo nas uči da naši zajednički nastupi imaju mnogo veći izgled da budu uspješni.
Situacija u Sloveniji i Hrvatskoj nije bila identična. U Sloveniji je bilo jednostavnije. Zbog različitih okolnosti naši su se stavovi znali razlikovati. Najčešće na razini taktike. Različito smo vidjeli smisao nekih akata, potrebu za izoštravanjem odluka i njihov odjek u javnosti. Javnost u Sloveniji i Hrvatskoj također nisu pulsirale na isti način. Razlikovali smo se i po karakteru i političkom držanju. Složene hrvatske prilike zahtijevale su još senzibilnije prosuđivanje okolnosti i uzimanje u obzir i činjenica s kojima se Slovenija nije morala mučiti. Ponekad mi se činilo da predugo odlažeš odluke, kao da čekaš na suglasnost svih ili bar većine svojih suradnika, da stvari procijene tvojim argumentima. Bio si borac, nisi žalio vremena da suradnike uvjeriš u svoje stavove. Kada je odluka sazrela, onda si vrlo brzo povukao nužne i logične poteze. Oklijevanje me znalo smetati, pa i ozlovoljiti. Naše slovenske prilike zahtijevale su bržu ili odlučniju potporu. Ipak, razumio sam da je Tvoja situacija drugačija, da razmišljaš u prvom redu o hrvatskim interesima i okolnostima, koje su bile vrlo osjetljive, kako u državi, tako i u stranci. Brinuo si o tome što je najbolje za Tvoju domovinu, za Hrvate i sve druge ljude koji žive u Hrvatskoj. Bio si veoma osjetljiv na njihov položaj.
Ali među nama nikad nije bilo sporno da je najznačajnije ono što je dobro za sve nas. Tako si postupao i onda kad je to bilo najteže i najpotrebnije.
Sjećam se tvoje odvažnosti kada su te kao člana saveznoga partijskog rukovodstva u vrijeme najoštrijih konfrontacija Slovenije s Beogradom, u prvom redu s rukovodstvom JNA, poslali u Ljubljanu. Hrabro i pošteno izvjestio si o stvarnim prilikama i argumentirano pobijao tvrdnju vojnog vrha da se u Sloveniji događa kontrarevolucija. Vrlo dobro si shvaćao da je takva ocjena samo izgovor za uvođenje izvanrednog stanja i otvaranje prostora armiji za njenu intervenciju i zamjenu slovenskoga političkog rukovodstva, koje ih je tada najviše smetalo. Ti si unatoč teškim pritiscima izdržao, odupro se i spriječio "kosovizaciju" Slovenije. Trebalo je hrabrosti za takvo držanje. Znao si da su Slovenija i Hrvatska zajedno suočene s prijetnjom, koju je formulirao tadašnji ministar obrane, tvrdeći "da će armija braniti Jugoslaviju i samoupravni socijalizam i po cijenu vojnog udara".
Sjećam se tvoje odlučnosti kada je Hrvatska donijela odluku da prekine svoju političku šutnju i aktivno se uključi u konflikt o budućnosti Jugoslavije. Hrvatska je time rasteretila Sloveniju. Prilike su se ubrzano počele mijenjati, već se oblikovala i opozicija, koja je artikulirala svoje zahtjeve za demokratizacijom države i njenim otvaranjem prema procesima koji su vodili rušenju boljševizma i ukidanju blokovske podjele u Evropi. U Sloveniji i Hrvatskoj sve su glasniji postajali zahtijevi da se političko odlučivanje s partije prenese na parlamentarne ustanove tadašnjeg političkog sustava. Cjelokupan proces rezultirao je odlukama partijskih kongresa u Zagrebu i Ljubljani o višestranačkim slobodnim izborima. Taj bi proces išao sporije, možda bi bio i mnogo dramatičniji, da se Hrvatska u to vrijeme, a posebice na 17. sjednici saveznoga partijskog rukovodstva u listopadu 1988. godine, nije opredijelila i prekinula svoju šutnju. Učinila je to usprkos optužbama o tzv. neprincipijelnoj koaliciji i unatoč činjenici da je tadašnja velikosrpska politika i u jednom dijelu Hrvatske uživala nezanemarivu potporu. Potporu u onim krugovima koji su doveli do tragedije hrvatskih Srba i njihovog egzodusa.
Prisjećam se i tvog držanja na posljednjem partijskom kongresu i Tvoje odluke nakon što je slovenska delegacija napustila kongres. Tebi su bili dobro poznati razlozi našega odlaska. Mi smo ti ih povjerili. Kao i taktiku našeg postupanja. Na kongresu su se konfrontirala dva koncepta prirode jugoslavenske federacije i suočila dva razvojna modela: s jedne strane model modernog, pluralističkog, otvorenog društva, koje gaji ambiciju da se što prije uključi u europske integracijske procese, s druge strane, model provincijalne i egalitarističke zajednice, koja se temelji na dogmatskom socijalizmu i tvrdi da se "neće prikloniti diktatu zapada i kao rob moliti da je prime u svoje redove". Na kongresu su pobijedili politička sljepoća i autizam. Mi Slovenci smo otišli. Takva budućnost nije bila naša budućnost. Tvoja odluka da nas hrvatski delegati podrže i slijede našem je postupku dala potrebnu težinu. Povijesno propali koncept, kakav su pokušavali nametnuti kongresu, bez Slovenije je možda čak i mogao dobiti formalni legitimitet, ali bez dviju republika to nije bilo moguće. Odluka Hrvata bila je teška, hrabra i odgovorna. To je bila tvoja pobjeda. Trijumfalistička opijenost onih koji su na kongresu ostali ubrzo je donijela neslućenu patnju i razaranje svima u Jugoslaviji, a njima poraz i sramotu.
Ne podsjećam na te slike iz nostalgije. Govorim o tome zato što je ta prošlost putokaz za razumijevanje sadašnjosti, u kojoj se naša tadašnja vizija budućnosti potvrdila kao realnost.
Ta prošlost dio je Tvoga života. Bio si dijete socijalizma, crtao si ga s licem čovjeka, tragao za boljim društvom mladalačkim žarom svoga intelekta. Razum i sklonost proučavanju društvenih problema doveli su te do spoznaje da je društvo bez demokracije i pluralizma jalovo i bez budućnosti. Tijekom procesa Tvoga političkog sazrijevanja prevladali su Tvoji liberalni pogledi i socijaldemokratska opredjeljenja. Tvoja visoka politička kultura i vjernost vrijednostima koje nisu samo političke nego su općeljudske i vječite. Njima si obilježio i suvremenu hrvatsku politiku, posebice dok si bio na čelu Vlade. U to vrijeme nas dvojica nismo tijesno surađivali, ali i tada si se pokazao kao prijatelj Slovenije i zagovornik zajedničkog puta naših država u europsku budućnost. Samo na taj način moguće je pošteno prosuđivati i razumjeti Tvoje angažiranje u rješavanju slovensko-hrvatskih odnosa, o čemu najbolje svjedoči Tvoj sporazum s dr. Drnovšekom o granici. Na žalost, to vaše hrabro i razumno djelo nije naišlo na razumijevanje ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj. Nije bilo razumjevanja za istinu da duh suradnje i zajedničke odgovornosti za europski mir i blagostanje zahtijeva kompromisna rješenja. Rješenja koja podrazumijevaju da netko mora izgubiti da bi drugi dobio, u Europi više ne prolaze. Znao si da nam je budućnost jednima i drugima u europskom zajedništvu. Zato si se zalagao da Hrvatskoj otvoriš put iz međunarodne izolacije u europske integracije. Bio si u tome vrlo uspješan.
Ti si, Ivice, to razumio. Tako si i postupao u svim političkim sukobima za koje znam i u kojima smo nas dvojica često stajali na istoj strani političkog fronta. Takvog te želim i sačuvati u svome sjećanju. Kao prijatelja Slovenije, svoga prijatelja, prijatelja europske ideje, vjernoga svome narodu i svojim načelima. Kao čovjeka, kojemu sam nakon završetka posljednjeg partijskog kongresa na kojem smo sudjelovali kao drugovi, s puno poštovanja rekao: "Ti si, Ivice, svojim hrabrim djelom, zajedno sa svojim drugovima, spasio čast Hrvatske." Tako mislim i danas, opraštajući se od Tebe i izražavajući Tvojoj rodbini, Tvojoj stranci i hrvatskoj državi svoju duboku sućut.
Zdravo, druže moj! Bilo je lijepo družiti se s Tobom.