|
SLOVENIJA I HRVATSKA DOVOLJNO ZRELE I ODGOVORNE DRZAVE KOJE SU STANJU SAME UREDITI SVOJE ODNOSE
Sluzbeni posjet predsednika Kucana Hrvatskoj (Croatian Language)
Govor u Saboru
Zagreb (Hrvatska), 28 November 2001
 Štovani gospodine predsjedniče,
štovane zastupnice i zastupnici, gospođe i gospodo,
zahvaljujem Vam na pruženoj časti i na mogućnosti da se mogu obratiti ovom visokom skupu. Dolazim k Vama s najboljim željama Republike Slovenije za daljni uspješni razvoj Republike Hrvatske kao demokratske i sigurne države slobode i blagostanja za sve njezine državljane. Isto tako ponovo želim potvrditi čvrstu volju i spremnost Slovenije da živimo s vama kao dobri i odgovorni susjedi koji si uzajamno pomažu i surađuju na svim onim područjima koja su za dobrobit obiju država.
Gospođe i gospodo, mnogo govori sama činjenica da u našoj dugoj, zajedničkoj povijesti nikada nismo jedni protiv drugih ratovali, iako smo stoljećima, bar od seljačkih buna nadalje, veliki dio povijesti stvarali i pisali zajedno. Živjeli smo u zajedničkim državnim tvorevinama. Zajedno smo branili slobodu u Drugom svjetskom ratu i pobijedili u oslobodilačkoj borbi kao saveznici u antifašističkoj koaliciji. Zajedno smo polagali nade u miran i siguran život u Jugoslaviji, za koju smo se odlučili uvjereni da će ispunjavati načela socijalne pravde i nacionalne ravnopravnosti. Zajedno smo u njoj doživljavali razočaranja i tražili izlaze. Bili smo čvrsto zajedno kad se ta država konačno raspala i kad smo još uvijek vjerovali da će biti moguće izbjeći ratni požar. Zajedno smo izborili pravo naroda na suverenost i na samoodređenje. Pri tome smo svakom narodu priznavali ono što smo i sami za sebe željeli, a to je: pravo na vlastitu državu, ali uz poštivanje jednakog prava drugih naroda. Poštivali smo pravo na slobodu, demokraciju i budućnost po vlastitom izboru. Zahtijevali smo vladavinu ljudskih prava, pravnu državu i temeljne vrijednosti europske demokratske civilizacijske tradicije. Nudili smo mirno razdruživanje i tražili putove kako da izbjegnemo nasilje.
Danas možemo s mnogo samosvijesti reči: da, bili smo u pravu. Mislim da je ispravno prisjetiti se pri tome da smo tih dana i mjeseci vrlo tijesno surađivali.
Ova zajednička samosvijest u sebi nosi i spoznaju o zajedničkoj ostavštini, koja je mnogo puta i zajednička obveza. Obveza da sada - nakon završetka ratnih nasilja - pomognemo međunarodnoj zajednici u pronalaženju puta do dugoročnog mira, stabilnosti i suradnje u jugoistočnoj Europi; obveza da pravedno uredimo sve odnose između svih sljednika nekadašnje zajedničke države te da se kao njezini nasljednici pobrinemo za ispunjavanje međudržavnih i međunarodnih ugovora koje je ona sklopila, a koji su posebno važni za naše države i za naša dva naroda, napose mislim na Pariški mirovni ugovor, Austrijski državni ugovor i Ozimske sporazume; obveza da si osiguramo jednakopravno i aktivno mjesto u europskim i euroatlantskim integracijama gdje se odlučuje o budućnosti Europe, a time i o našoj budućnosti. Samo na taj način će naše odluke i naši postupci od prije deset godina dobiti svoje pravo značenje.
Desetljeće nakon raspada Jugoslavije bilo je vrijeme odlučnih koraka u demokratsku budućnost naših država. Ti su se koraci za vrijeme rata protiv Slovenije, neposredno nakon proglašenja nezavisnosti, počeli razilaziti. Vodstva dviju država različito su ocjenjivala put kojim žele nastaviti. Suočena su bila s različitim uvjetima i različito su vrednovala svoje mogućnosti i važnost tješnjeg savezništva. Našli smo se u različitim prilikama. U velikoj mjeri te je prilike svatko za sebe stvarao sam. One su u Hrvatskoj bile nedvojbeno teže i zamršenije, a njezini odnosi sa Srbijom i pogledi na budućnost Bosne i Hercegovine veoma opterećeni poviješću.
Slovenija je prije stvorila mogućnost za miran rad i za osiguravanje budućnosti. Tu je prigodu odgovorno iskoristila za svoju transformaciju i za učvršćivanje sebi primjerenog položaja i uloge u svijetu. Danas je po kvaliteti života prema ocjeni i mjerilima Organizacije ujedinjenih naroda među prvih trideset država na svijetu, a nakon dugih i vrlo zahtjevnih priprema nalazi se pred posljednjim vratima koja vode u EU i u NATO.
Uvjeren sam da bi i Hrvatska bila u sličnom položaju, da su joj nakon raspada jugoslavenske federacije prilike bile više naklonjene. Ali nisu joj bile! Upravo obrnuto – vaša je država prije deset godina doživljavala strahote zbog kojih je teško bilo razmišljati o uzrocima i o posljedicama. U tragediji Vukovara i Dubrovnika, ali i na drugim materijalnim i duhovnim zgarištima mi Slovenci smo vidjeli što bi slijepa mržnja, izrasla na nacionalnoj netrpeljivosti, mogla učiniti i nama. Vukovar i Dubrovnik su u srcima Slovenaca poseban simbol patnje i junaštva u borbi za pravo na slobodu. Ujedno su bili i nagovještaj zločinačkog čina kakvim je deset godina kasnije međunarodni terorizam pogodio Sjedinjene Američke Države i čitav svijet.
Štovane gospođe i gospodo, našli ste se u nametnutom obrambenom ratu. Uz velike žrtve obranili ste svoje pravo na vlastiti izbor budućnosti. Slovenija je pri pravednim ciljevima te borbe bila uz vas. Učinila je sve da svijet spozna tko je u tom ratu bio žrtva i da svijet čuje i hrvatsku istinu.
Štovane gospođe i gospodo, danas je ta budućnost naša, a u mnogim je stvarima i zajednička. To je dobro za Sloveniju, a vjerujem da je dobro i za Hrvatsku. To potvrđuje i deset godina suradnje između naših država sa svim usponima i s povremenim zastojima. Vremena političkih zastoja u odnosima nisu prekinula gospodarsku suradnju. Hrvatski proizvodi su kod kuće i u Sloveniji, a slovenski u Hrvatskoj. Više od polovice slovenskih investicija u inozemstvu su investicije u Hrvatskoj. Slovenija je Hrvatskoj četvrti partner u gospodarskoj razmjeni, a Hrvatska Sloveniji isto tako. Europske prometnice na jugoistok kontinenta vode preko naših teritorija. Sklopili smo brojne sporazume zbog uklanjanja zapreka koje nastaju između nacionalnih država kad se samodostatno i nesamosvjesno zatvaraju u sebe pune nepovjerenja u druge narode i države, pa čak i u svoje državljane. Uvjeren sam da imamo povjerenje jedni u druge i da želimo živjeti u ozračju slobodne konkurencije, ali i suradnje i partnerstva, koje može mnogo toga dobroga donijeti i Sloveniji i Hrvatskoj.
Naše su granice otvorene. No, obje države žive na granici koja dijeli siguran i stabilan dio od nestabilnog dijela Europe na njezinom jugoistoku. Ako već prilike traže postojanje te granice, u velikoj mjeri od nas ovisi kuda će ona ići – od nas i od naše sposobnosti, spremnosti i zrelosti da svoje odnose uredimo u skladu s europskim načelima. Slovenija želi da se ta granica nikada više ne vrati i ne učvrsti između naših država, jer miran i stabilan jugoistok Europe nedvojbeno je od našeg zajedničkog interesa. Mir nije samo ne postojanje sukoba, već je prisutnost sporazumnog uređivanja života.
Želio bih danas ovdje pred Vama izraziti svoje čvrsto uvjerenje da su Slovenija i Hrvatska dovoljno zrele i odgovorne države koje su stanju same urediti svoje odnose. Nisu im potrebni posrednici i nema nikakvih razloga da svojim poteškoćama opterećuju međunarodnu zajednicu. Ne žele ugrožavati europski mir i sigurnost i ne žele se vratiti u razdoblje sukoba, nestabilnosti i nasilja. Čak i više – žele uređenim međusobnim odnosima pridonijeti sigurnosti u srednjoj i jugoistočnoj Europi.
Zbog takvog zajedničkog iskustva neka mi bude dozvoljeno da pred ovim visokim skupom izrazim nadu i vjeru da ćemo znati i uspjeti urediti još i ono što sa sobom nosimo kao neuređenu ostavštinu iz zajedničkog života u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji. To nasljeđe nije ni tako veliko ni tako zamršeno da ga ne bismo mogli u obostranu korist promišljeno utvrditi i razdijeliti.
Sadašnji odgovorni političari obiju država s mnogo su truda i spremnosti na kompromis uspostavili čvrste veze za naše zajedničko dobro. Vjerujem da pri tome imaju potporu većine državljana kako Slovenije tako i Hrvatske. Vaša i slovenska vlada, a napose njihovi predsjednici, u posljednjoj su godini učinili gotovo sve što je bilo u njihovoj nadležnosti kako bi naše države mogle i međusobno uspješno okončati povijesno poglavlje o raspadu nekadašnje zajedničke države.
Pregovori su obavljeni i iako još nije završen postupak za konačno uređenje svih pitanja oko zajedničke granice, danas naše vlade strpljivo i ustrajno razvijaju uzajamne odnose koji omogućuju lakši život ljudima na granici između dviju država. Brižljivo se pripremaju uvjeti kako buduća šengenska granica ne bi nemilosrdno dijelila živote i ljude u dvjema državama. Traže se najprimjereniji načini kako u općem okviru sukcesijskih rješenja ispuniti obveze nekadašnje Ljubljanske banke prema vašim deviznim štedišama. Također je pripremljen i usklađeni sporazum za uređenje odnosa oko Nuklearne elektrane Krško. Sve je to poznato, baš kao što je poznato i to da bi neriješeno pitanje granice na moru i nepotpisivanje dogovorenoga sporazuma mogli biti ozbiljna zapreka budućim odnosima između država, koja bi se mogla politički iskorištavati.
Bez ikakvih zadrški čitavo vrijeme sam podupirao nastojanja da se odnosi između naših država urede uz poštovanje obostranih interesa te bih se stoga teško mogao pomiriti s time da nam sada na samom kraju puta stane korak. Čak se usuđujem posumnjati u to da bi državljani obiju država to pozdravili kao dobro. Većina na osnovi vlastitih životnih iskustava zna da takav postupak ne bi bio mudar i dalekosežan. Nisam sklon onim razmišljanjima u Sloveniji i u Hrvatskoj koja sve sužavaju na pitanje što smo mi dobili, a što smo dali ili uzeli njima. Zalažem se za razmišljanje o tome što smo svi dobili. Dobili smo bolje mogućnosti i šanse za drugačiju budućnost, za mir, sigurnost, blagostanje, zajednički razvoj, partnerstvo i suradnju u europskim i euroatlantskim integracijama. Tako smo razmišljali kad smo 25. lipnja 1991. godine izjavili da se Slovenija i Hrvatska međusobno priznavaju u okviru postojećih granica. Isto tako po mome uvjerenju sve to nam donose već ostvareni i pripremljeni sporazumi koji slijede takvo razmišljanje.
Gospođe i gospodo zastupnici, još otvorena pitanja među nama neće se moći urediti bez volje vrhovnog zakonodavca u obje države. Također neće biti moguće definitivno označiti kopnenu granicu između država i odrediti razgraničenje na moru, ukoliko oba parlamenta ne daju svoju suglasnost. Vlade su oko tih pitanja postigle kompromis i završile pregovore. Njihov zajednički prijedlog sada dobiva potporu i istodobno doživljava oštre i čak neodvagnute optužbe kako u Sloveniji tako i u Hrvatskoj. Ipak, u Sloveniji prevladava stajalište da je moguće i uz povjesne, etničke i druge argumente odreći se nekih očekivanja kod granice na kopnu. Pripremljeni sporazum, naime, poštuje staro i prirodno pravo Slovenije na vlastiti izlaz na otvoreno more. U nekadašnjoj zajedničkoj državi imali smo zajedničko i nikad ranije podijeljeno more. Bilo je i slovensko i hrvatsko. Sada obje države dijele to zajedničko pravo. Nijedna sada po novom ne može imati manje od onih odlučujućih prava koja joj određuju status pomorske zemlje s vlastitim izlazom na otvoreno more nego što je to nekada imala. Dobra mogu biti samo ona rješenja koja će poštivati temeljne stalne državne interese na obje strane i koja neće biti žrtva trenutnih političkih prilika u jednoj ili u drugoj državi, koje nisu u stanju razmišljati o trajnom interesu i uvjetima za dobar, siguran i stvaralački zajednički život.
Države ne izabiru svoje susjede, ali mogu izabrati način kako urediti zajednički život. To je njihova zadaća i pred tom odgovornošću za zajednički život ne mogu uzmaknuti i pobjeći.
Gospođe i gospodo, duboko sam svjestan da su takva rješenja vrlo zahtjevna. Za njih je potrebna politička mudrost. No isto tako duboko sam uvjeren da se isplati sada i u ovom trenutku potruditi se i dokazati da smo sami sposobni dovesti do kraja sporazume pripremljene s tako mnogo državničke odgovornosti, da smo sposobni shvatiti znakove vremena kada svijet na prijelomu stoljeća vapi za trajno uređenim odnosima između pojedinih država, kako bismo bez nepotrebnih opterećenja i s punom odgovornošću svake države i za odnose u čitavom svijetu uspješno upravljali s budućnošću.
Ekonomski, a sve više i politički globalni svijet postavlja pred sve nas nova i vrlo zahtjevna pitanja o kojima se razmišlja i kod vas. U trenutku kad se svijet sve više dijeli na one koji posjeduju znanja i informacijske tehnologije na jednoj strani i na kontinente, države i milijarde ljudi bez prava na budućnost na drugoj, na svijet bogatih i siromašnih, stvaraju se nove podjele i nova krizna žarišta s neslućenim posljedicama za čitavo čovječanstvo. Nezadrživa snaga globalnoga kapitala već po svojoj autonomnoj logici uveliko prelazi granice nacionalnih država. Pri tome ne nosi gotovo nikakvu odgovornost za socijalnu sigurnost i perspektivu ljudi, za razvitak u skladu s prirodom, za slobodu i demokraciju ili za budućnost, iako na nju odlučujuće utječe. Ta je briga prepuštena nacionalnim državama. Svijet je otvoreno lovište za kapital, za kriminal i za terorizam, ali nacionalne države nisu lovci u tom svijetu. Zatvorene su u svoju unutarnju odgovornost, dok globalni razvitak poziva na zajedničku odgovornost za budućnost svijeta.
Za globalnošću svijeta, tržišta, informacija i ekologije osjetno zaostaje globalna odgovornost. Ona počinje pri odgovornosti svake države da svojim postupcima ne ugrožava sigurnost, mir i razvitak drugih i da se odazove na slične postupke drugih država. Globalna odgovornost također znači da države u ime svoje suverenosti, kao temeljnog, povijesno stečenog i međunarodno zaštićenog načela, ne mogu više samovoljno unutar svojih granica raditi stvari koje su u suprotnosti s vrijednostima demokratskog svijeta i koje mogu ugroziti sigurnost drugih država i svjetski mir. Ne mogu očevidnim nasiljem ili čak državnim terorom sustavno kršiti ljudska prava, kao što se to događalo npr. za vrijeme nedavne diktature na Kosovu. Pozivanje na unutarnje stvari države i na nemiješanje međunarodne zajednice postaje prošlost. Prije ili kasnije svijet će morati prevladati tradicionalno poimanje nacionalne države i njezine suverenosti. Humanitarna intervencija, sud za ratne zločine na području nekadašnje Jugoslavije i novi međunarodni kazneni sud važan su korak prema globalnoj odgovornosti.
 Sve smo demokratske države dužne zajedno postaviti ciljeve i pravila po kojima ćemo postupati, kako bi svijet bio pravedniji prema svima, jer on i jeste vlasništvo čitavog čovječanstva. Vlasništvo čitavoga čovječanstva morala bi biti i pozitivna dostignuća globalnoga svijeta.
Valja popraviti propušteno. Promaklo nam je, naime, da se suvremeni svijet pretvorio u jedno veliko, međusobno sudbonosno ovisno i povezano društvo puno suprotnosti, koje gotovo i ne poznaje zajednička i obvezujuća pravila postupanja. Ali nijedno društvo, a najmanje globalno ne može postojati ukoliko se ne podvrgne normama koje će uređivati njegove unutarnje odnose. Inače će u svojoj potencijalnoj kaotičnosti biti podvrgnuto vladavini jačeg u kojoj pravo uzimaju u svoje ruke oni moćniji. Stoga globalni svijet treba nov način upravljanja. Možda će on biti moguć unutar stubokom izmijenjene Organizacije ujedinjenih naroda, kojoj bi nacionalne države na temelju svoje globalne odgovornosti i svijesti o suovisnosti suvremenoga svijeta dale puni autoritet. Nakon toga bi zajednički poduzimale djelotvorne mjere za dinamičan razvitak svijeta, za ravnotežu u razvoju silnica i učinaka globalne ekonomije, ekologije i globaliziranoga svijeta u cjelini te zaustavljale međunarodni zločin i kriminal i uklanjale druge negativne učinke globalizacije.
Globalnost ima prednosti i ujedno je šansa za jedan bolji svijet. Državama, međutim, pripada odgovornost za unošenje pozitivnih ciljeva i vrijednosti u taj svijet te da načelu konkurencije kao pokretaču razvitka dodaju i načelo suradnje i partnerstva kako se ne bi pretvorilo u svoju suprotnost, da otvaraju put globalnoj demokraciji u kojoj će svatko nositi svoj dio zajedničke odgovornosti za svijet, ali će unatoč tome ostati ono što jeste po svojim korijenima, tradiciji i kulturi. Samo svijet koji priznaje različitosti, načela tolerancije i dijaloga i temelji na zajedničkoj odgovornosti bit će miran i siguran i u njemu će biti sve manje prostora za nasilje nad drugačijima i nad prirodom te za međunarodni kriminal i terorizam.
Istina je da i svijet bez granica može dovesti do gubitka identiteta i gubitka čovjekove kulturne i socijalne sigurnosti, jer svi smo mi negdje kod kuće, ukorijenjeni u nekoj duhovnoj i socijalnoj tradiciji kojoj pripadamo. Nasilno iskorjenjivanje rađa netoleranciju, otpor, pobunu, sukob i nasilje. Stoga ponavljam: globalni svijet traži i globalnu odgovornost i globalno upravljanje. Zahtijeva globalizaciju i globalnost demokracije s jakom senzibilnošću za pravo na različitost, koje više ne može biti djelomična demokracija samo u jednoj državi ili samo u jednom dijelu svijeta.
Europa i nakon prestanka eurocentrizma nosi veliku odgovornost za takvu budućnost i za dijalog među civilizacijama iz kojeg će proizaći svijet zajedničkih vrijednosti za sve. Inače se zaista može dogoditi da zapadnemo u sukob civilizacija u kome će jedne oduzimati pravo na život drugima. Nedvojbeno je da bi to ugrozilo opstanak ljudske civilizacije uopće, pa čak i opstanak života na našem planetu. Tako se dramatično može vidjeti suvremeni svijet. Ukoliko Europa želi uspješno ispuniti tu svoju zadaću, onda mora biti sposobna prvo pokrenuti dijalog u vlastitoj kući s različitostima koje sama ima, mora učvrstiti svoj svijet vrijednosti na temelju univerzalne duhovne predaje kršćansko-židovske civilizacije i uklanjati posljedice starih podjela te spriječavati nove, kako bi mogla u tom dijalogu nastupati sa zajedničkim europskim stajalištem. Za sada kod svih sudbonosnijih pitanja koja se tiču svijeta i njegove budućnosti, pa čak i u savezništvu protiv međunarodnog terorizma, mi Europljani u pravilu nastupamo kao Englezi, Francuzi, Nijemci, Talijani ili Hrvati i Slovenci, a ne kao Europljani. Zbog toga glas i utjecaj Europe nije u skladu s njezinom potencijalnom snagom. Unutarnji europski dijalog i sposobnost postizanja zajedničkih stajališta čitavog kontinenta svim će Europljanima, europskim narodima i državama stvoriti temelje za utjecaj u svijetu i za zajedničku budućnost, koja se već danas određuje u Europskoj uniji. Stoga je tako važno za sve države u Europi da dobiju svoje jednakopravno mjesto u njoj. I zbog toga želimo da u Europskoj uniji postoji mjesto i za Sloveniju i Hrvatsku te se za to zalažemo i uzajamno si pomažemo.
Sve su države odgovorne za ovakav svijet, pa tako i Slovenija i Hrvatska. Taj nas svijet surovo postavlja pred mogućnost izbora: hoćemo li biti na putu u novu, čovjeku naklonjeniju budućnost ili ne. Bit ćemo u stanju nositi svoju odgovornost budemo li oslobođeni pitanja, koja su doduše važna za život u ovom našem malom, čarobnom dijelu svijeta, ali koja su rješiva ako postoji čvrsta volja i ako ćemo postupati u obostranu dugoročnu korist. Svoju navodnu sudbonosnost i povijesnost ona će izgubiti sučelimo li ih s izazovima koje je razvitak globalnoga svijeta postavio pred čitavo čovječanstvo, pa tako i pred Hrvate i Slovence. Stoga ih riješimo sada i sami. Vjerujem da to možemo, jer nas povezuju povijest, sadašnjost i budućnost.
Štovani gospodine predsjedniče, štovane zastupnice i zastupnici, gospođe i gospodo, ono što smo dužni učiniti radimo za svoje dobro, ali i za vremena koja više neće pripadati nama. Pripadat će novim pokoljenjima, kojima smo dužni ostaviti mir, sigurnost i blagostanje, a time i bolju budućnost, suradnju i razumijevanje jednih za druge. Otvorena pitanja među nama morat ćemo jednom riješiti. Bilo bi pošteno prema naraštajima koji dolaze iza nas da odgovornost za ta rješenja mi preuzmemo, jer smo u mnogo čemu i bili i jesmo sudionici procesa koji su uz dobro za oba naroda sa sobom nosili i poteškoće. Kakva će biti naša odluka u velikoj mjeri ovisi i od naših ambicija, od toga želimo li mir i blagostanje za naše građane i želimo li imati u Europi i u svijetu aktivnu i stvaralačku ulogu. Svijet nas ocjenjuje prema našim djelima. Naše odluke ovise o tome shvaćamo li izazove našeg vremena i jesmo li sposobni pogledati u budućnost i doći do odgovora. Prije deset godina, 1991. godine, svi mi, i Hrvati i Slovenci, odlučili smo se za budućnost. I za zajedničku budućnost.
|
