STETNO DODATNO PREGRIJAVANJE OZRACJA
O slovensko-hrvatskim odnosima na 10. festivalu nekomercialnih radio stanica
Razgovor novinarke Radia Celje sa predsjednikom republike Slovenije

Ljubljana, 22 October 1999


Ovih dana se veoma mnogo govori i pi¹e o izjavama hrvatskog predsjednika Tudjmana koji daje izjave na raèun Slovenije da je piranski zaljev hrvatski, da su se Slovenci povezali sa Milo¹eviæem i prodali Hrvatsku, pa me zanima, za¹to Vi u javnosti to do sada niste demantirali iako veæina stranaka to od Vas i javno zahtijeva.

Milan KUÈAN: No, stranke imaju svoju logiku i tu logiku je potrebno pustiti ¾ivjeti. ©to se mene tièe, moje je stajali¹te sve vrijeme, od osamostaljivanja pa na ovamo, da je ¾ivotni interes Slovenaca i slovenske dr¾ave da imamo na ju¾noj granici dobrog susjeda i sa njim dobre sreðene odnose i da na toj osnovi zajednièkim pobudama nastupamo i u svijetu. Ubjeðen sam da tako razmi¹ljaju i u Zagrebu. Naposlijetku, imam potvrdu u zvaniènim stajali¹tima i u razgovoru prije èetrnaest dana, toèno prije èetrnaest dana, kada je predsjednik hrvatske vlade skupa s vanjskim i privrednim ministrom bio u zvaniènoj posjeti Sloveniji i kada je do¹lo do potpisa imovinsko-pravnog sporazuma. Tada je ta volja, taj interes bio i zvanièno potvrðen u ime vlada obiju dr¾ava. Zato mi se èini ¹tetnim pogrijevati èesto prevruæe ozraèje koje potom sprijeèava trezveno razmi¹ljanje o realnim interesima kao i tra¾enje najboljeg rje¹enja, ¹to je u interesu obiju dr¾ava. Svakako da se nije moguæno sporazumjevati preko ultimativnih stajali¹ta.

©to se tièe ovih konkretnih izjava, a u skladu sa ovim ¹to sam rekao, najradije ih ne bi komentirao. Ali buduæi da me pitate, mislim da se radi o tri stvari: najprije piranski zaljev. Dvadesetpetog juna 1991 su obije dr¾ave proglasile samostalnost i meðusobno su se priznale u okviru postojeæih granica. Granica koje su do tada va¾ile unutar skupne Jugoslovenske dr¾ave. To je ishodi¹te za oznaèavanje a ne za odreðivanje granice. Granica na moru, namjerno ne ka¾em u piranskom zaljevu, veæ granica na moru izmeðu obiju republika nije bila odreðena i zato je treba odrediti. Svakako je za to potrebno pronaæi rje¹enje koje æe po¹tivati interese obiju dr¾ava. Ali ako bi veæ govorili o historijskim opravdanjima i o pravnom re¾imu koji je va¾io do osamosvajanja obiju dr¾ava, onda bi ti razlozi govorili vi¹e u korist tvrdnje da je to slovensko more. Kao ¹to je reèeno, dok o tome pregovaramo i tra¾imo formulu rje¹enja, ne èini mi se vrijednim i pametnim te argumente ponavljati.

©to se tièe drugog pitanja, o sporazumjevanju Slovenije na raèun Hrvatske sa nosiocima tada¹nje i sada¹nje srbske politike, svakako stvar zahtijeva bar dvije reèenice vi¹e od onoga ¹to sam rekao o piranskom zaljevu. Najprije, osnovni sukob koji je bio izmeðu Slovenije i Srbije, ako smijem to tako nazvati, je mnogo starijeg datuma nego ¹to je godina 90 odnosno 91. Taj sukob je bio osredotoèen na toèku demokratizacije dru¹tva i time ¾ivota u skupnoj dr¾avi koja je bila vi¹enacionalna. Bitan element demokratizacije morala je biti i suvremena federativna ustrojba, odnosno ustrojba koja bi temeljila na punom naèelu nacionalne jednakopravnosti. Kada se kriza zaplela Slovenija je, zato da bi kriza bila rije¹ena na demokratièan i miran naèin, nudila razlièita rje¹enja – od suvremene federacije, do asimetriène federacije, na kraju konfederacije i ostajala je usamljena. Tek poslije, u poèetku i krajem 90. godine se ovim raspravama, tom pristupu konfederaciji, pridru¾ila i Hrvatska.

Susret sa srpskim vodstvom je bio 23. januara 1991. u Beogradu, ako me pamæenje ne vara. Dakle, dobar mjesec poslije slovenskog plebiscita i prvi mjesec ¹estomjeseènog roka osamostaljivanja. To je va¾no da se prisjetimo u kakvim okolnostima se to dogaðalo. Bitan dio komunikea ili lep¹e reèeno poruka za javnost prilikom susreta je, po mom mi¹ljenju, stanovi¹te da su se vodstva obiju republika obavezala da æe izlaz iz jugoslovenske krize tra¾iti na demokratièan i miran naèin. Na naèin koji neæe ugro¾avati ¾ivote ljudi. Bilo je prihvaæeno i stanovi¹te, na osnovu utvrðivanja slovenskog plebiscita, da svaki narod ima pravo do samoodluèivanja, ako to pravo ne uva¾ava na ¹tetu jednakog prava drugih naroda. Tu poruku, ali bez nagla¹avanja prava do vlastite dr¾ave i samoodluèivanja, ako to ne ide na raèun jednakog i istog prava drugog naroda, je Tanjug, koji je poruku objavio dok smo mi putovali kuæi, ispustio. To raèunam, kao ¹to sam veæ vi¹e puta rekao, za posthumnu pobjedu Tanjuga. Zna se kakva agencija i u èijim rukama je Tanjug tada bio. Buduæi da je sadr¾aj razgovora bio va¾an, na povratku kuæi smo se zaustavili i u Zagrebu, gdje smo na aerodromu vodili razgovore sa predsjednikom Tudjmanom, razlo¾ili mu i dali izvornik te poruke.

O tome ne govorim zato jer bih ¾elio polemizirati. Govorim o tome jer mislim da su to bili tako va¾ni dogaðaji da je potrebno da se zna ¹to je bila istina i da ta istina ostane u na¹oj svijesti i svijesti slijedeæih generacija. Da ne djeluje kao istina ne¹to ¹to je bilo zapisano o tome na nekorektan, da ne ka¾em falsificiran, naèin. Znate, tako je. Vlade se mijenjaju, predsjednici se mijenjaju, ljudi odlazimo, a ljudsko pamæenje je sklono pojednostavljanju i zaboravu. Zato je u redu da istina ostaje. Samo zato sam vam na to pitanje i odgovorio – da bi bilo razja¹njeno, ne prvi put, ¹to se uistinu dogodilo. Vraæam se svom poèetnom stanovi¹tu. U na¹em su interesu dobri odnosi sa Hrvatskom i prije ili kasnije æemo morati zajednièki ugotoviti da vrijeme ne radi ni za Hrvatsku ni za Sloveniju ako bi ova pitanja ostala i dalje nerije¹ena.